ZAGREB 
Danas nismo hodali.
Noge su dobile malo odmora, ali dan nam zato nije bio ništa manje ispunjen. 
Danas smo proveli dan u Zagrebu – gradu koji Šime i ja neizmjerno volimo.
Prolazeći kroz Zagreb, zastali smo i kod Kamenitih vrata, a tamo nas je dočekalo jedno malo iznenađenje.
Zaustavili su nas Australci – naši Aussies! 
Nismo se poznavali, ali oni su nas prepoznali, javili nam se i prišli nam.
Moram priznati da nam je baš bilo drago. Toliko smo daleko od Australije, hodamo Hrvatskom već više od mjesec dana, a onda nas usred Zagreba zaustave ljudi iz našeg drugog doma.
Bio je to kratak susret, ali baš nekako simboličan za cijelu ovu našu priču – Hrvatska oko nas, Australija nam se javlja, a mi negdje između dva doma. 
A kada si u Zagrebu s našim Trail Angelom Markom Majićem, onda se ne moraš puno brinuti kamo ideš i kako ćeš tamo stići. Zagreb je Markov grad, poznaje ga kao svoj džep, a on nas i dalje vozi, čeka, organizira i brine da budemo tamo gdje trebamo biti – i, što je najvažnije, na vrijeme. 
Marko, toliko puta smo ti već rekli hvala, ali čini nam se da nikada neće biti dovoljno.
Danas je s nama bio i naš prijatelj, planinar i hrvatski branitelj Darko Gavrić Čerčo, predsjednik Planinarske udruge „Dinaridi“ i jedan od organizatora memorijalnog pohoda „Put Oluje“. Darka i nas povezuje planina, hodanje, prijateljstvo i puno zajedničkih kilometara i uspomena.
A današnji dan počeo je posebno.
Jutros smo imali snimanje i razgovor s HRT-om.
Pričali smo o našem putu, kilometrima koje smo ostavili iza sebe, ljudima koje susrećemo, Hrvatskoj koju upoznajemo korak po korak, ali ponajviše o razlogu zbog kojeg je sve ovo počelo – projektu „Između dva doma / Between Two Homes“.
Jer iza svakog kilometra sve više shvaćamo da ova priča nikada nije bila samo o hodanju.
Ona je o ljudima.
O odlascima i povratcima.
O onima koji su otišli i onima koji su ostali.
O njihovoj djeci i unucima.
O Hrvatskoj koju nosimo sa sobom bez obzira na to koliko daleko od nje živimo.
Nakon snimanja čekao nas je još jedan poseban trenutak.
Bili smo pozvani u Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, gdje nas je primio državni tajnik Zvonko Milas sa svojim suradnicima.
Bila nam je velika čast predstaviti naš projekt, ispričati kako je nastao i govoriti o ljudima čije priče putem bilježimo.
Možda nam je upravo zato ovaj susret imao posebno značenje. Središnji državni ured upravo je tijelo državne uprave nadležno za odnose Hrvatske s Hrvatima izvan njezinih granica, uključujući očuvanje i jačanje njihove povezanosti s domovinom.
A mi već više od mjesec dana hodamo upravo s tom mišlju – povezivati dva doma. Hrvatsku i iseljeništvo.
Hvala državnom tajniku Zvonku Milasu i njegovim suradnicima na prijemu, vremenu koje su nam posvetili i zanimanju za našu priču.
I nakon svih službenih trenutaka, došlo je ono bez čega naš dan ne bi bio potpun – obitelj.
Danas su nas došli vidjeti moji, Milan i Anka Paulić.
Koliko god kilometara prošli i koliko god ljudi upoznali, susret sa svojima uvijek donese neku posebnu toplinu. Malo razgovora, prepričavanja svega što nam se dogodilo – i odmah se čovjek osjeća kao kod kuće.
A za to da se u Zagrebu zaista osjećamo kao kod kuće pobrinuli su se naši Vinko i Ankica, koji su nas ugostili i otvorili nam svoj dom.
Vinko je moj nećak – svoji smo.
I možda baš te dvije riječi najbolje opisuju osjećaj nakon ovako dugog dana: među svojima.
Hvala vam, Vinko i Ankice, na gostoprimstvu, toplini i brizi.
Danas nismo napravili kilometre na CLDT-u.
Ali napravili smo neke druge korake.
Korake prema ljudima, prema obitelji, prema povezivanju Hrvatske i njezina iseljeništva i prema onome zbog čega smo krenuli na ovaj put.
I zato je i ovaj dan dio naše staze.
Jer „Između dva doma“ nije samo put kojim hodamo.
To su ljudi koje susrećemo, priče koje nosimo i osjećaj da, ma gdje živjeli – jedni drugima možemo biti bliže.
