Marija Bistrica – Medvednica – Sljeme – Medvedgrad
I danas smo krenuli rano, dok je većina još spavala. 
Naš Trail Angel Marko Majić odvezao nas je na početak staze a mi smo, po našem starom običaju, krenuli prije nego što se dan sasvim razbudio.
Prolazili smo kroz naselja. Prozori zatvoreni, ulice tihe, kafići još nisu otvorili… Nigdje naše jutarnje kave. 
Ali zato je staza bila odlična – široka, čista i prohodna.
A onda smo ušli u Medvednicu.
Medvednica i mi sada smo već stare prijateljice. Puno smo se puta ovdje družile i hodale njezinim stazama. Lijepo nam je bilo ponovno joj se vratiti – samo što nam je danas odlučila pokazati da prijateljstvo ne znači da će nas poštedjeti uspona. 
Veći dio dana išli smo uzbrdo, a skupilo se oko 800 metara uspona. Nakon 31 dana hodanja noge već dobro znaju svoj posao. Korak po korak išli smo prema Sljemenu. 
Danas nam se na stazi pridružio i Marijo Gržan. Bilo nam je zaista lijepo hodati zajedno, razgovarati i dijeliti još jedan dan našeg puta.
Hvala ti, Marijo, što si nam se pridružio i postao dio naše priče „Između dva doma“.
A naš Marko – opet tamo gdje treba biti.
Ujutro nas je odvezao na stazu, a na završetku nas je ponovno čekao.
Iz dana u dan Marko brine gdje ćemo početi, gdje ćemo završiti, kako ćemo se vratiti, jesmo li dobro i treba li nam što. Toliko toga što se ne vidi na fotografijama i u našim objavama.
Marko, hvala ti što nam već toliko dana čuvaš leđa. 
A današnji završetak bio je poseban.
Stigli smo na Sljeme, a onda se još popeli i na toranj. Kao da nam današnjih 800 metara uspona nije bilo dovoljno.
Ali pogled odozgo bio je nagrada za svaki korak.
Nakon Sljemena posjetili smo Medvedgrad i Oltar domovine.
Nakon 31 dana hodanja kroz Hrvatsku, teško je opisati osjećaj stajati upravo ovdje.
Oltar domovine. 
Mjesto posvećeno hrvatskim junacima i svima onima koji su kroz povijest svoje živote utkali u Hrvatsku.
Na ovom našem putu od Iloka do ovdje prošli smo kroz toliko mjesta, čuli toliko priča i upoznali toliko ljudi. Hodamo kroz domovinu, ali istovremeno sa sobom nosimo priče onih koji su iz nje otišli – naših iseljenika, njihovih obitelji, njihove djece i unučadi.
Zato su danas te dvije riječi – Oltar domovine – za nas imale još dublje značenje.
Jer upravo o tome govori i naše „Između dva doma“.
Može čovjek živjeti tisućama kilometara daleko. Može izgraditi drugi dom, drugi život i svoju svakodnevicu na drugom kraju svijeta. Ali postoji nešto što ni vrijeme ni kilometri ne mogu izbrisati.
Domovina ostaje dio nas. 
A nakon staze – idemo svojima.
Danas su nas ugostili moj netjak Vinko i njegova Ankica Paulić.
Nakon toliko dana na stazi posebno je lijepo doći obitelji. Nema tu puno objašnjavanja ni posebnih riječi – svoji smo.
Vinko i Ankice, hvala vam od srca na gostoprimstvu, brizi i svemu što ste pripremili za nas. Hvala što ste otvorili svoj dom nama i našoj maloj ekipi i što ste i vi postali dio ovog našeg putovanja „Između dva doma“.
Jer koliko god je lijepo upoznavati nove ljude putem, posebno mjesto uvijek imaju oni trenuci kada te na kraju dugog dana čekaju – tvoji.
A večeras nam je stigao i Darko Čerčo!
Veselimo se druženju, pričama, a posebno tome što ćemo zajedno hodati i podijeliti dio staze.
I tako završava naš 31. dan.
Umorne noge, puno kilometara iza nas, još više ljudi i uspomena koje nosimo sa sobom – i ponovno srce puno zahvalnosti.
Sutra ne hodamo stazom nego Zagrebom
IZMEĐU DVA DOMA | BETWEEN TWO HOMES
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
