Jankovačko jezero – Kožić Hrast – Vrh Papuk – Novo Zvečevo
Jutros nas je naš Trail Angel Marko Majić ponovno odvezao do Jankovačkog jezera, točno tamo gdje smo jučer završili hodanje.
Već nekoliko dana Marko je naša logistika na Papuku – vozi nas na početak staze, ostavlja automobil tamo gdje planiramo završiti, dolazi nam ususret i dio puta hoda s nama. To nama znači jako puno. Bez Marka bi prelazak ovog dijela Papuka bio puno kompliciraniji i teži.
Marko, od srca ti hvala što si svoje vrijeme i obaveze ovih dana prilagodio nama. Hvala ti što paziš gdje smo i što nam daješ onu dodatnu sigurnost koja na ovakvom putu puno znači. 
Od Jankovačkog jezera nije bilo dugog zagrijavanja. 
Odmah nas je dočekao poduži i poprilično strm uspon. Ali rano jutro u šumi ima nešto posebno. Tišina, svježina, miris drveća i samo zvuk naših koraka. U takvim trenucima zaboraviš i na uspon.
Prvo smo se popeli prema Kožić Hrastu, a zatim nastavili prema području Vrha Papuka.
Gotovo cijeli današnji dan proveli smo u šumi. 
I kakvoj šumi!
Visoka stabla, hladovina i kilometri zelenila. Bilo je dosta uspona i noge već dobro znaju da smo dvanaesti dan na stazi, ali ovakva priroda nekako vrati energiju. Nema prometa, nema buke, nema žurbe. Samo šuma i put pred nama.
Marko je u međuvremenu odvezao automobil na kraj naše današnje etape i krenuo pješice prema nama. Kad smo se sreli, nastavili smo zajedno.
Uvijek se nekako sigurnije osjećaš kada uz tebe hoda netko tko poznaje planinu. 
Današnju etapu završili smo u Novom Zvečevu.
Ali naš dan tu nije završio.
Otišli smo u Voćin i Svetište Gospe Voćinske. 
Nakon dana provedenog u tišini papučkih šuma, ulazak u ovu prekrasnu baziliku bio je poseban trenutak.
Svetište nosi nevjerojatnu povijest. Crkva vuče korijene iz srednjeg vijeka, a 1991. bila je razorena. Ponovno je podignuta i obnovljena u svom povijesnom gotičkom obliku. Danas njezini visoki svodovi, vitraji i umjetnička djela pričaju priču ne samo o onome što je izgubljeno nego i o obnovi, vjeri i snazi da se ponovno ustane.
Na našem putu Između dva doma stalno slušamo priče o odlascima i povratcima, o onome što ljudi ostave iza sebe i onome što nose sa sobom kamo god odu.
A ovdje kao da smo ponovno dobili istu poruku:
Može se izgubiti mnogo toga, ali dok čuvamo vjeru, sjećanje i svoje korijene – veza s domom ostaje.
Posebno su nas se dojmili lik Gospe Voćinske, prekrasni vitraji i vrata na kojima su kroz prizore prikazana otajstva krunice.
A vani nas je dočekala još jedna poruka koja je kao stvorena za naš put:
„Majko Božja Voćinska, moli za hrvatski narod.“
Mi bismo tome danas dodali samo:
Moli za hrvatski narod u Domovini i za sve naše ljude rasute diljem svijeta. Za sve nas – između dva doma. 
Dvanaesti dan je iza nas.
Još jedan dan šume, uspona, dobrih ljudi, umornih nogu i zahvalnog srca.
Korak po korak. Priča po priča.
Između dva doma.
