Jutros nas je naš trail angel Marko Maić ponovno odvezao malo ispod Petrovog vrha, točno tamo gdje smo jučer završili hodanje.
I danas mu moramo posebno zahvaliti.
Danas bez Marka jednostavno ne bismo mogli odraditi ovu dionicu.
Marko, od srca ti hvala što si ostavio svoje obaveze i ova tri dana odlučio biti naš trail angel na Papuku. 
Krenuli smo rano. Temperatura idealna za hodanje, noge dobre, a ispred nas – šuma.
Vrlo brzo stigli smo na Kapavac, a gotovo cijeli današnji put vodio nas je kroz šumu.
I to kakvu šumu.
Visoka stabla, hladovina, tišina i kilometri zelenila. Pravi užitak za hodanje. Ali čak i ovdje, pod gustim krošnjama Papuka, može se osjetiti koliko je velika suša. Zemlja je suha, a šuma kao da čeka jednu dobru, dugu kišu.
Na Češljakovačkom visu ponovno nam se pridružio Marko i odatle smo zajedno nastavili spuštanje prema jednom od lijepih mjesta koje je na našem putu – Jankovcu.
A Jankovac nas je potpuno osvojio.
Kad se nakon kilometara šume spustiš do jezera, kao da si ušao u neki drugi svijet.
Ali Jankovac nije samo prekrasna priroda. Iza njegove ljepote kriju se priče ljudi koji su ovdje živjeli, radili, stvarali i ostavili svoj trag.
Obišli smo Grofovu poučnu stazu, koja vodi uz jezera, izvore, špilje, staru bukovu šumu, Staklarsko groblje i slap Skakavac.
Staza nosi ime po grofu Josipu pl. Jankoviću, čovjeku koji je sredinom 19. stoljeća prepoznao ljepotu ove doline i počeo je uređivati.
Dao je sagraditi lovačku kuću, urediti jezera i slap, a Jankovac mu je postao toliko drag da je upravo ovdje poželio imati i svoje posljednje počivalište.
U prirodnoj špilji iznad izvora uredio je svoju grobnicu, gdje je nakon smrti 1861. godine i pokopan.
Ta me priča posebno zaustavila.
Čovjek može imati mnogo mjesta na kojima je živio, ali samo neka od njih postanu dom.
Grof Janković svoje je mjesto pronašao upravo ovdje, među šumama i izvorima Papuka.
A još prije njega ovdje se odvijala jedna sasvim drugačija priča.
Početkom 19. stoljeća na području Jankovca djelovala je staklana na Skakavcu.
U srcu šume proizvodile su se čaše, boce, bočice za lijekove, pa čak i prozorsko staklo. Bogate papučke šume bile su važne za proizvodnju stakla jer se od pepela bukovog drveta dobivala potrebna potaša.
Staklari ovdje nisu samo radili.
Ovdje su živjeli sa svojim obiteljima.
Imali su svoje kuće, radionice i svoje groblje.
Danas su od Staklarskog groblja ostala samo tri kamena spomenika – nijemi svjedoci jednog gotovo nestalog malog svijeta usred papučke šume.
Na poučnoj stazi upoznali smo i Šumsku kraljicu – staru, veličanstvenu bukvu, jednu od onih pred kojima čovjek jednostavno zastane i pogleda prema krošnji.
A onda nas je čekao slap Skakavac.
Voda se spušta s visine od oko 35 metara, a do njega vodi prekrasna staza kroz šumu, preko drvenih mostića i stepenica.
Dok smo obilazili Jankovac, pomislila sam koliko se današnja priča zapravo uklapa u naš projekt Između dva doma.
Prije više od dvjesto godina i ovamo su dolazili ljudi iz drugih krajeva.
Dolazili su raditi, dovodili svoje obitelji, gradili život, odlazili…
A neki su ovdje ostali zauvijek.
Kuće i staklane su nestale, generacije prošle, ali njihovi tragovi još uvijek postoje.
To je iono što pokušavamo napraviti i mi.
Sačuvati tragove ljudi. Sačuvati njihove priče. Da jednog dana netko ne mora pitati – tko je ovdje nekada živio?
Danas smo na Papuku pronašli puno više od još jedne prekrasne staze.
Pronašli smo još jednu priču o ljudima, pripadanju i domu.
A takve priče su upravo razlog zbog kojeg hodamo. 
IZMEĐU DVA DOMA – BETWEEN TWO HOMES
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
