NAŠICE – grad koji nas je osvojio ljudima 
Našice su nas jednostavno očarale.
Prvi put smo ovdje, a već nakon nekoliko sati imali smo osjećaj kao da smo došli među ljude koje poznajemo puno duže.
Danas smo imali nešto manje kilometara pa smo si mogli priuštiti ono što na ovakvom putovanju često najviše vrijedi – vrijeme s ljudima.
Družili smo se s Našičanima, razgovarali, slušali njihove priče i promatrali koliko lijepo govore o svome gradu.
I nešto me posebno dirnulo.
Kad pitaš ljude kako im je živjeti ovdje, ne govore samo da su Našice lijep grad. Govore o njima s ponosom i ljubavlju.
Gledaš njihova lica dok pričaju i vidiš da to stvarno misle. Sretni su ovdje. Vole svoj grad. Ne traže neko drugo mjesto na kojem bi radije bili.
A mislim da je to možda i najljepša preporuka koju jedan grad može dobiti.
Jer grad nisu samo zgrade, parkovi i ulice.
Grad su ljudi koji ga vole.
A Našice imaju i jedno i drugo – ljepotu grada i toplinu ljudi.
Naravno, nismo mogli proći kroz Našice a da malo ne zavirimo i u njihovu bogatu prošlost.
Posjetili smo Zavičajni muzej Našice, smješten u prekrasnom Dvorcu Pejačević. Obitelj Pejačević ostavila je dubok trag u ovom gradu, a Našice su bile dom i jednoj od najznačajnijih hrvatskih skladateljica – Dori Pejačević.
Ušli smo i u prekrasnu franjevačku crkvu sv. Antuna Padovanskog.
Crkva i franjevci dio su Našica već stoljećima. Ali nama danas nisu bile najvažnije godine ni povijesni podaci.
Bila nam je važna tišina.
Na trenutak smo stali.
Nakon svih kilometara, susreta, razgovora i emocija posljednjih devet dana, sjeli smo u toj prekrasnoj crkvi i pomolili se.
Za naše obitelji.
Za ljude koji nas prate i pomažu nam na ovom putu.
Za sve naše Trail Angele koji nam iz dana u dan otvaraju svoja vrata i svoja srca.
Za sve ljude čije priče nosimo sa sobom kroz projekt „Između dva doma“.
I, naravno, za zdravlje i snagu da nas noge još dugo nose. 
Jer na ovakvom putu shvatiš da ne treba uvijek nešto govoriti.
Ponekad je dovoljno samo sjesti u tišini, zahvaliti Bogu i nastaviti dalje.
Iz crkve sv. Antuna izašli smo nekako mirniji – i još zahvalniji.
A zahvalnosti danas stvarno nije nedostajalo.
Naš prvi današnji Trail Angel bio je Stjepan.
U Kontesa Caffeu počastio nas kavom 
, a nakon obilaska Našica nastavili smo naš Croatia Long Distance Trail.
Usput smo navratili kod Ivane Tomljanović i njezina sina Matije.
Plan je bio jednostavan:
„Samo ćemo popiti kavu.“
Ali izgleda da u ovom kraju rečenica „samo ćemo na kavu“ nema baš isto značenje kao kod nas.
Njihovo gostoprimstvo bilo je na jednoj sasvim drugoj razini i, naravno, nismo mogli otići dok nismo probali domaće kobasice od divljači.
Hvala vam, Ivana i Matija.
Hodanje smo danas završili dosta rano u Zoljanu, a onda je počelo novo poglavlje dana.
Katarina iz PD Krndija Našice organizirala je sa svojim članovima da nas pokupe i smjeste u njihovu planinarsku kuću Krndija.
A kad planinar dočeka planinara, nekako se brzo razumijemo.
PD Krndija ima dugu planinarsku tradiciju, a generacije njihovih članova brinu o stazama Krndije i čuvaju ljubav prema planini i planinarstvu.
Po nas je došao Tihomir Kolembus – planinar, ali prije svega nevjerojatno brižan čovjek.
Prvo nas je odvezao u trgovinu da nabavimo namirnice za sutrašnji dan.
Mislili smo – dobro, sada idemo prema planinarskom domu.
Ali ne.
Tihomir nas je odvezao svojoj kući, gdje nas je čekala gospođa Jasenka i – kraljevski ručak.
Sve domaće.
Sve pripremljeno od srca.
Sjedili smo za njihovim stolom i ponovno se pitali:
Kako zahvaliti ljudima koje prvi put u životu susretneš, a oni te prime kao da te poznaju godinama?
Nekad jednostavno nema dovoljno velikih riječi.
Tihomire, Jasenka, Katarina, članovi PD Krndija, Ivana, Matija, Stjepane i svi Našičani koje smo danas susreli – od srca vam hvala.
Na našem projektu „Između dva doma“ tražimo priče o pripadanju, domu i ljudima.
A danas su nas Našice ponovno podsjetile na nešto važno:
Dom nije samo mjesto gdje si rođen.
Ponekad ti potpuni stranci, daleko od tvoga doma, otvore vrata i na nekoliko sati učine da se osjećaš kao kod kuće.
Možda upravo zato danas još bolje razumijem zašto Našičani s tolikom ljubavlju govore o svom gradu.
Jer ljepotu grada možeš fotografirati.
Dvorac, park, crkvu, ulice…
Ali dobrotu njegovih ljudi moraš doživjeti.
Mi smo je danas doživjeli.
Našice, prvi put smo došli – ali sigurno vas nećemo zaboraviti.
⸻
A sada… dosta ravnice.
Ravnica je iza nas. Sutra počinju brda! 
Vraćamo se u Zoljan, na mjesto gdje smo danas stali, pa preko Poljane nastavljamo sve do Petrovog vrha.
Nakon devet dana ravnog slavonskog terena noge su se već fino navikle na život bez uspona.
Sutra ćemo vidjeti jesu li naši mišići zapamtili čemu služe.
Ako nisu – Petrov vrh će ih vrlo brzo podsjetiti! 
Idemo dalje.
Korak po korak.
Priča po priča.
Od čovjeka do čovjeka.
Između dva doma. 
