DAN 50 – CLDT
Trstenik – Žbevnica – Slum – Počekaji – Sveti Martin – Buzet – Kajini – Mali Mlun
Pedeseti dan. 
Kad napišem DAN 50, gotovo mi je nevjerojatno. Pedeset dana hodanja, ranih jutara, kilometara, uspona i spuštanja, umornih nogu, novih ljudi, prijateljstava, susreta i priča koje ćemo nositi sa sobom još dugo nakon što ovaj put završi.
Jutros je ponovno sa nama naš Trail Angel Marko Majić i odvezao nas u Trstenik, točno tamo gdje smo jučer stali.
Što više dana prolazi, sve je teže pronaći nove riječi kojima bismo Marku zahvalili. On je tu kada treba prijevoz, logistika, savjet, pomoć ili jednostavno prijatelj uz kojeg znaš da će sve biti u redu. Marko, od srca ti hvala za svaki kilometar koji si napravio zbog nas, za svaki doček, svaki prijevoz i svu brigu.
Danas je s nama hodao i naš prijatelj Žarko Cvetković. Sa Žarkom je uvijek lako hodati – razgovora ne nedostaje, a kilometri kao da brže prolaze. Hvala ti, Žarko, na još jednom prekrasnom danu, prijateljstvu i dobrom raspoloženju koje donosiš na stazu.
A Žarko je danas bio posebno veseo – skupio je čak četiri pečata! 
Bravo, Žarko!
Moram priznati da mi se ta njegova ideja baš sviđa. Sad mi je žao što i ja nisam počela skupljati pečate još prvoga dana u Iloku. Ali tko zna… možda mi je Žarko upravo dao ideju za novi poziv kada završimo CLDT!
ŽBEVNICA – 1.014 m
Današnja staza odvela nas je na Žbevnicu, na zapadnom dijelu Ćićarije. Posebna je po tome što je najzapadniji hrvatski vrh viši od 1.000 metara.
Još jedan vrh. Još jedan pogled. Još jedna mala pobjeda na našem dugom putu od Iloka prema Savudriji.
A onda smo stigli u malo selo Slum.
I tamo me jedan prizor potpuno zaustavio.
SLUMSKA LIPA – 500 GODINA ŽIVOTA
U malenom Slumu dočekala nas je jedna posebna starica – Slumska lipa, stara oko 500 godina i jedna od najstarijih lipa u Hrvatskoj.
Deblo joj je šuplje, vrijeme ju je ranilo, a ljudi su je učvrstili kamenom kako bi još izdržalo. Ali njezina golema zelena krošnja i dalje živi.
Ona se ne predaje.
Stajala sam pred njom i razmišljala koliko je samo generacija prošlo ispod nje. Koliko razgovora, rastanaka, povrataka, zagrljaja i ljudskih priča…
A ona još uvijek stoji.
I baš tada pomislila sam na hrvatsko iseljeništvo.
Na sve one koji su prije mnogo godina krenuli daleko od svoga doma – u Australiju, Ameriku, Kanadu, Njemačku i širom svijeta. Neki su odlazili samo „na nekoliko godina“, a život je odlučio drugačije.
A kod kuće je uvijek netko ostao čekati.
Majka sina.
Otac kćer.
Baka i djed svoje unuke.
Brat brata.
Sestra sestru.
Čekalo se pismo, fotografija, telefonski poziv, vijest da su dobro… a najviše trenutak kada će se vrata ponovno otvoriti i netko će reći:
„Evo me. Došao sam kući.“
Neki su dočekali.
Neki, nažalost, nisu.
I dok sam gledala tu staru lipu, učinilo mi se kao da je i ona jedna od njih. Vrijeme ju je lomilo, godine su ostavile duboke rane, kamen je danas drži i pomaže joj da izdrži…
Ali ona još uvijek stoji. Još uvijek živi. I kao da još uvijek nekoga čeka.
Možda baš zato nas iseljenike, bez obzira koliko smo daleko otišli i koliko je godina prošlo, nešto uvijek vuče natrag.
Jer negdje postoji naše selo, naša kuća, naše dvorište, naš grob, naše stablo… i osjećaj da nas je nešto naše cijelo vrijeme čekalo.
Danas sam kraj te posebne stare dame snažno osjetila zašto smo krenuli na ovaj put.
„Između dva doma“ nisu samo kilometri između Hrvatske i Australije. To su oni koji su otišli, oni koji su ostali i ljubav koja nikada nije prestala čekati. 
Slumska lipa još stoji.
Još živi.
Još čeka.
I danas je, nakon toliko godina, dočekala i nas.
Nastavili smo dalje preko Počekaja i Svetog Martina prema Buzetu, zatim preko Kajina sve do Malog Mluna, gdje smo završili naš 50. dan.
A na kraju dana – opet ono najljepše.
Obitelj.
Večeras su nas ponovno ugostili Brane i Jasmina Čerina. Brane je Šimin brat i posebno mi je lijepo gledati njih dvojicu zajedno.
Među njima nisu potrebne velike riječi. Njihova bratska povezanost vidi se u djelima – u pomoći, brizi, poštovanju i onom jednostavnom osjećaju:
„Tu sam kad me trebaš.“
Takvo bratstvo je bogatstvo.
Brane i Jasmina, od srca vam hvala na dobroti, toplini i svemu što činite za nas. Hvala što nas dočekujete otvorenih vrata i otvorenog srca. Ponosni smo i sretni što vas imamo.
Smjestili su nas u svojoj prekrasnoj Vili Laura. Nakon dugog dana na nogama, teško je poželjeti ljepše mjesto za odmor – mir, udobnost, prekrasno uređeno okruženje i, najvažnije, domaćini kojima je zaista stalo da se njihovi gosti osjećaju dobrodošlo.
Ako vas put dovede u ovaj dio Istre, Vilu Laura od srca preporučujemo.
I sada… stvarno smo blizu.
U SRIJEDU ZAVRŠAVAMO OVOGODIŠNJI DIO NAŠEG PUTA!
Na naš završni cilj planiramo stići u srijedu između 11:00 i 12:00 sati.
Ako je netko u blizini i želi nam se pridružiti na posljednjim kilometrima ili nas jednostavno dočekati na završetku, bilo bi nam od srca drago da taj poseban trenutak podijelimo s vama.
Krenuli smo iz Iloka 17. kolovoza.
Korak po korak.
Mjesto po mjesto.
Čovjek po čovjek.
Priča po priča.
A sada je Savudrija tako blizu.
Još samo malo do kraja ovogodišnjeg puta…
Ali sigurno ne i do kraja naše priče.
IZMEĐU DVA DOMA | BETWEEN TWO HOMES
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
