Zeleni vir – Vražji prolaz – Rogi – Buzin – Radočaj Brodski – Mala Lešnica – Velika Lešnica – Delnice
Jutros smo dobili posebno pojačanje. 
Došla nam je naša Biba – i naravno, nije došla praznih ruku. Donijela nam je domaće buhtle i peciva koja je sama napravila. 
Ali ono najvrjednije što nam je danas donijela bilo je svoje vrijeme i društvo.
Bibu smo upoznali prije dvije godine na stazi Put Oluje i upravo je tamo počelo naše prijateljstvo. Nedavno nas je dočekala i u Samoboru, počastila kremšnitama, a danas je ostavila svoje obaveze i došla provesti cijeli dan s nama na stazi.
A kakav smo samo dan odabrali za zajedničko hodanje!
Jutro smo započeli u Zelenom viru, jednom od onih mjesta gdje Gorski kotar pokaže svu svoju ljepotu. 
Zeleni vir dobio je ime po zelenkastoj boji vode izvora koji se nalazi u podnožju velike stijene. Iznad njega uzdižu se visoke stijene niz koje se spušta slap, a izvor izbija iz plitke špilje. Okruženi šumom, vodom i stijenama, na trenutak stvarno zaboravite na sve ostalo.
A onda smo krenuli prema mjestu čije ime zvuči malo manje prijateljski – Vražjem prolazu. 
Vražji prolaz je uzak i dramatičan kanjon kojim se prolazi između visokih stijena, uz potok koji ga je kroz tisuće godina oblikovao.
A kad uz ime Vražji prolaz putem još ugledate lažnu krv i razbacane kacige… čovjek se ipak malo zapita kamo je krenuo. 
Ali mi smo zaključili:
Ako se Bogu moliš, ni Vražji prolaz ti ništa ne može. 
Ipak, vraga nismo izazivali – kacige smo uredno stavili na glavu.
A da ih imamo, pobrinuo se – tko drugi nego naš Trail Angel Marko Majić.
Marko je danas hodao s nama kroz Zeleni vir i Vražji prolaz, a prije nego što smo uopće krenuli pobrinuo se da nam prije radnog vremena osiguraju kacige, kako bismo kroz prolaz prošli sigurno.
Dok smo mi nakon toga nastavili prema Delnicama, Marko se vratio po automobil.
To je naš Marko.
Mi hodamo, a on razmišlja nekoliko koraka unaprijed – gdje ćemo izaći, kako će do auta, gdje nas može ponovno dočekati i treba li nam što.
Današnja staza bila je prekrasna i zanimljiva, ali i zahtjevna. Bilo je dosta uspona, šume, a na nekim dijelovima i poprilično trnja.
Ali kad imaš dobro društvo, vrijeme i kilometri prolaze puno brže.
A danas smo imali i još jednu važnu misiju:
OPERACIJA VRGANJ!
Jučer sam pronašla svoj prvi, a danas smo se već ozbiljno bacili u potragu.
Biba i ja tražimo, Šime traži… i malo-pomalo skupili smo oko pola vrećice prekrasnih, mladih i zdravih vrganja.
A Šime?
Naravno da je morao pronaći najvećega!
Odmah je bilo jasno tko danas odnosi titulu kralja vrganja Gorskog kotara. 
Kod Male Lešnice ponovno nas je dočekao Marko. Tu smo svi zajedno marendali, malo predahnuli, a onda smo Biba, Šime i ja nastavili dalje.
I naravno – opet uzbrdo. 
Biba je ostala s nama do posljednjeg koraka današnje staze. Zajedno smo prošli Zeleni vir i Vražji prolaz, uspone, trnje, šume i kilometre, tražili vrganje cijelim putem.
Na Delnice junctionu ponovno nas je čekao Marko – ovaj put s autom.
Marko, koliko god puta napisali HVALA, čini nam se da nikada neće biti dovoljno.
Tvoja pomoć nije samo prijevoz od jedne točke do druge. To je osjećaj sigurnosti da netko zna gdje smo, prati naš put, razmišlja unaprijed i pojavi se upravo onda kada ga trebamo.
Hvala ti, naš Trail Angel.
Stigli smo tako i do Delnica, srca Gorskog kotara – kraja šuma, planinske klime, hladnijih jutara i kako smo upravo otkrili, odličnog mjesta za naše nove prijatelje – vrganje. 
Biba, voljeli bismo da si mogla ostati s nama još nekoliko dana. Posao i obaveze zovu, to razumijemo, ali tek si otišla, a već nam nedostaješ.
Prije dvije godine upoznali smo se na Putu Oluje, a iz zajedničkih kilometara rodilo se pravo prijateljstvo.
Hvala ti za buhtle i peciva, za današnje kilometre, vrganje i druženje – ali najviše ti hvala što si došla biti s nama.
Takva prijateljstva jedan su od najljepših darova koje nam ove duge staze donose.
Sretan put kući, Biba – i do nekog novog susreta, negdje na stazi.
A ni tu današnjim lijepim iznenađenjima nije bio kraj.
Večeras su nas posjetili naši domaćini Boris i Sanja Skender i ponovno pokazali koliko gostoprimstvo može značiti ljudima koji su cijeli dan na nogama.
I oni su došli punih ruku!
Gospođa Sanja sama je napravila domaće štrudle od sira i borovnica. 
Borovnice su jedan od šumskih plodova po kojima je ovaj goranski kraj poznat, pa smo tako večeras dobili i pravi domaći okus Gorskog kotara.
Od srca želimo pohvaliti i Apartman Skender.
Nakon 44 dana na stazi dobro smo naučili koliko znači doći navečer u čist, uredan i ugodan smještaj, odmoriti se i osjećati se dobrodošlo.
Ali smještaj ne čine samo krevet i četiri zida – čine ga ljudi.
Boris i Sanja, hvala vam na gostoprimstvu, pažnji, večerašnjem druženju i na tome što ste učinili da se kod vas osjećamo kao kod svojih.
A domaća štrudla od sira i borovnica bila je samo ona zadnja, slatka točka na jedan stvarno poseban dan.
I tako završava naš 44. dan.
Umor je tu. Noge itekako znaju koliko je kilometara već iza nas.
Ali kada jedan dan ispune Biba, Marko, Zeleni vir, Vražji prolaz, šuma, vrganji, priče, dobri ljudi i domaća štrudla, onda se umor nekako zaboravi.
Ostane samo zahvalnost.
Još jedan dan staze iza nas.
Još nekoliko ljudi dublje u našim srcima.
I još jedan komadić Hrvatske koji ćemo ponijeti sa sobom između naša dva doma. 
Idemo dalje.
„Između dva doma / Between Two Homes“
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
