Hlevnica – Purgeri – Pečki – Venceli – Dunaji – Ovčari – Žutnica – Podgora Krapinska – Strahinjčica – Novi Golubovec
Po našem starom dobrom običaju – prije 6 sati već smo bili na stazi. 
A da bismo tako rano mogli biti tamo gdje trebamo biti, opet se pobrinuo naš Marko Majić. 
Dok se mi spremamo za hodanje, Marko već razmišlja gdje nas treba odvesti, gdje ćemo završiti i kako ćemo se poslije vratiti. Nekako smo se već toliko navikli na njegovu brigu da nam se čini kao da je oduvijek dio ove naše staze. Hvala ti, Marko, što nam iz dana u dan olakšavaš put i što uvijek znaš gdje nas treba dočekati. 
Danas nam je staza bila malo napornija i strmija, ali najvažnije – bila je prohodna! Nakon nekoliko posljednjih dana kada smo se znali boriti s blatom, mokrom travom, dračom i neprohodnim dijelovima, danas smo stvarno bili zadovoljni i sretni.
Posebno nas je dobro razbudila Strahinjčica. 
Strmo je, noge dobro osjete svaki uspon, ali kada si okružen šumom i prirodom, nekako je sve lakše. Nakon kiše šuma ima poseban miris – vlažna zemlja, lišće i ona prava jesenska svježina koja nas podsjeća da se godišnje doba polako mijenja.
A ja već dva dana gledam ispod svakog drveta. 
Kiša je pala prije dva dana pa sam bila uvjerena:
sad će vrganji i lisičarke!
Ali ništa!
Gledamo, tražimo, zavirujemo uz stazu… ali vrganji i lisičarke očito još nisu dobili obavijest da Između dva doma prolazi ovuda.
Možda nas iznenade idućih dana.
A uskoro se veselimo i kestenima. 
Još tjedan-dva i možda ćemo uz jabuke, kruške, grožđe i smokve početi skupljati i njih.
Jer voća nam ni danas nije nedostajalo.
Ponovno smo putem uživali u jabukama, kruškama, grožđu i smokvama. Stvarno je posebno hodati hrvatskim selima i prirodom u ovo doba godine kada ti gotovo iza svakog zavoja staza ponudi nešto drugo.
Na završetku staze čekali su nas Marko i Vesna.
Mi malo žedni, malo gladni, a jako spremni za sjesti.
Otišli smo zajedno na večeru.
I onda… priča po priča, druženje… i vrijeme je pobjeglo.
Imali smo u planu posjetiti Muzej krapinskih neandertalaca, ali dok smo mi završili s večerom – muzej se zatvorio.
Nismo baš potpuno odustali. Otišli smo barem do muzeja i obišli vanjski dio. A unutrašnjost ćemo ostaviti za drugi put. Možda jedan dan uspijemo završiti hodanje malo ranije pa ćemo se vratiti. Ne može baš sve stati u jedan dan – i staza nas tome polako uči.
Večeras smo se morali oprostiti od naše Vesne Pehar. Sutra je za nju radni dan i mora se vratiti svojim obavezama.
Vesna, hvala ti od srca što si nam se pridružila.
Hvala ti za podršku, društvo i svaki trenutak koji si provela s nama. Nije važno koliko dana netko bude uz nas – važno je ono što ostavi iza sebe. A ti si nam ove dane učinila ljepšima.
Nadamo se da ovo nije pravi oproštaj i da ćeš nam se opet negdje uskoro pojaviti uz stazu. 
A našem Marku još jednom veliko HVALA.
Za vožnju prije svitanja, čekanje na kraju staze, planiranje, brigu i sve ono što često ni ne stignemo napisati. Imati nekoga tko zna da si negdje u šumi, na brdu ili na stazi i tko te čeka na kraju – vrijedi puno više nego što se riječima može opisati.
Danas smo umorni, noge znaju koliko je Strahinjčica bila strma , ali srce je opet puno.
Još jedan dan.
Još jedan komadić Hrvatske.
Još ljudi, prirode, razgovora i uspomena koje nosimo sa sobom.
I tako, korak po korak, nastavljamo našu priču Između dva doma. 
