Apatovec – Ludbreg
Jutros nas je naš brižni Trail Angel Miro Valentić u dvije ture odvezao natrag u Apatovec, tamo gdje smo jučer završili hodanje. Miro je ovih dana naša logistika, vozač, pomoć i čovjek na kojeg se možemo osloniti. Hvala ti, Miro, što brineš o svima nama i što nam omogućavaš da se mi možemo posvetiti stazi. 
Krenuli smo dalje, a već sa staze ugledali smo veliki križ. Naravno, morali smo skrenuti i posjetiti ga. Tamo nas je dočekao Ivan, sav u svojoj priči i molitvi.
Još jedan od onih susreta koje ne možeš planirati.
Staza ti ih jednostavno donese.
Danas smo imali dosta asfalta i prolazaka kroz sela, ali upravo su ljudi učinili ovaj dan posebnim.
Nudili su nas voćem, povrćem, rakijom, sokovima, hranom i onime što su imali kod kuće. Netko nas zaustavi, netko mahne iz dvorišta, netko pita kamo idemo, a netko je već sve znao jer nas prati od prvih dana.
Hvala svakome tko nam je danas otvorio vrata, pružio ruku, ponudio nešto sa svoga stola ili jednostavno poželio sretan put. Takve se stvari ne zaboravljaju.
A onda – Ludbreg.
Za Ludbreg sam prvi put ozbiljnije čula kada sam počela planirati Croatian Long Distance Trail. Tada je na karti bio još jedan grad kroz koji ćemo proći.
Ali jedno je pročitati da dolaziš u Centar svijeta, a sasvim drugo nakon devetnaest dana hodanja svojim nogama stići ovdje i stati upravo na tom mjestu. 
I danas mi je ta simbolika bila posebno lijepa.
Krenuli smo iz Iloka, korak po korak prolazimo Hrvatskom, nosimo hrvatsku i australsku zastavu i putem povezujemo ljude koji su ostali živjeti ovdje s nama koji smo svoj život izgradili daleko od Hrvatske.
I onda nas staza dovede baš u – Centar svijeta.
Možda je za nekoga to samo zanimljiva točka na karti.
Za nas danas – puno više. 
Posjetili smo i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Sutra ne hodamo. Ostajemo u Ludbregu i želimo ovaj dan posvetiti svetkovini, molitvi, ljudima i svemu onome zbog čega ovih dana Ludbreg postaje mjesto susreta tolikih ljudi.
A u nedjelju ponovno stavljamo ruksake na leđa i nastavljamo naš put.
Posebno mi je srce puno kada pogledam našu ekipu.
Jackie, Katarina i Frank – naši Australci hrvatskih korijena – hodaju s nama Hrvatskom, upoznaju njezina sela, ljude, običaje i gostoljubivost. Gledam koliko uživaju, koliko razgovaraju s ljudima i koliko su sretni što su ovdje.
Možda upravo u njima najbolje vidim ono što želimo pokazati projektom Između dva doma.
Možeš biti rođen tisućama kilometara daleko, a ipak osjećati da ovdje pripada jedan dio tebe.
Uz nas je naš Miro.
A uz mene, kao i svakoga od ovih devetnaest dana – moj Šime.
Moj suputnik kroz kilometre, uspone, šume, asfalt, sunce, kišu, smijeh i sve ono što se ne vidi na fotografijama.
Devetnaest dana. Korak uz korak.
Ali danas se dogodilo nešto što me možda dirnulo više od svega.
Kada smo stigli u Ludbreg, javljao nam se veliki broj ljudi.
Prepoznali su nas.
Ali nisu samo prepoznali nas.
Prepoznali su našu priču.
„Mi vas pratimo.“
„Čitamo vas svaku večer.“
„Brinemo gdje ste.“
A onda su nam neki rekli nešto što me potpuno zateklo.
Da navečer ne idu spavati dok ne vide jesmo li dobro i dok ne objavimo priču. Tek kada vide da smo sigurno završili još jedan dan, pročitaju što nam se dogodilo, razmišljaju malo o svemu tome – i onda mirno zaspu.
Što čovjek na to može reći?
Kada smo krenuli iz Iloka, znali smo zašto hodamo.
Ali nismo mogli znati koliko će ljudi putem početi hodati s nama – bez ruksaka i bez planinarskih cipela.
Samo srcem.
Tada shvatiš da Između dva doma više nije samo Šimina i moja priča.
Postala je priča svih vas koji nas pratite, čekate, brinete, javljate se, dijelite svoje životne priče i svakoga dana pitate:
„Gdje su danas stigli?“
Večeras smo u Ludbregu.
U Centru svijeta.
Sutra naši ruksaci ostaju na miru.
Sutra svetkujemo.
A u nedjelju ponovno krećemo.
Jer pred nama je još puno Hrvatske, puno kilometara i, vjerujem, još puno ljudi i priča koje tek trebamo susresti.
Hvala vam što hodate s nama.
IZMEĐU DVA DOMA
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
