Starigrad – Vrhovac Sokolovački – Apatovec | 32 km
Jutros smo krenuli jako rano, još prije nego što se svanulo. Dok je Starigrad još spavao, mi smo već bili na stazi.
A onda, baš kad smo se zagrijali i uhvatili svoj ritam, nebo je počelo mijenjati boje. Narančasta, crvena, zlatna… kao da se cijeli horizont zapalio.
S naše desne strane – križ.
Kroz njega gledamo rađanje novoga dana. Svjetlost prolazi kroz križ, nebo gori u najljepšim jutarnjim bojama, a mi stojimo i gledamo. Nismo tražili taj trenutak niti smo ga mogli isplanirati. Jednostavno nam se dogodio. 
Nastavili smo ulicama Starigrada, a ubrzo su nas kuće ostavile iza sebe i našli smo se u šumi.
Danas su s nama naše nećakinje Jackie i Katrina i nećak Frank. I upravo zbog njih današnje hodanje ima jedno posebno značenje.
Danas ne hodamo samo Hrvatskom. Danas hodamo i dio našega života.
Jer ovako hodamo i u Australiji. Zajedno. Volimo se, dobro se poznajemo, slažemo se i među nama postoji ono duboko međusobno razumijevanje i poštovanje koje se ne mora posebno objašnjavati.
Pričamo bez prestanka. Zadirkivanje, priče, uspomene, smijeh… Ponekad smo duboko u šumi, nigdje nikoga, a naš smijeh odjekuje među drvećem. 
Volim im pričati o Hrvatskoj. Kako je nekada bilo, kako je danas, o ljudima, selima, običajima i svemu onome što možda ne mogu upoznati tijekom običnog turističkog posjeta.
A danas su Hrvatsku ponovno upoznali na jedan od najljepših mogućih načina.
U Vrhovcu Sokolovačkom zaustavila nas je gospođa Štefka Tander i ponudila kavu.
Kavu? Baš sada? Naravno! 
Ispalo je da to uopće nije bila „samo kava“. Na stolu su se našli razni sokovi, a domaćin Đuro Tander donio nam je i nekoliko vrsta domaćeg grožđa, tek ubranog.
Jackie, Katrina i Frank bili su i oduševljeni i pomalo iznenađeni.
A ja sam bila sretna što su to doživjeli.
Jer upravo im o takvoj Hrvatskoj pričam. O ljudima koji te ne poznaju, vide te na putu i kažu: „Stanite, dođite, popijte nešto.“
Štefka i Đuro, hvala vam na kavi, grožđu, gostoprimstvu i jednom malom susretu koji je nama postao velika uspomena.
Nastavili smo kroz prekrasnu šumu. Pred nama je bilo puno kilometara – danas čak 32 km – ali svi smo u dobroj formi, a uz priču i smijeh kilometri nekako brže prolaze.
U Apatovec smo stigli veseli, zadovoljni i, moram priznati, poprilično žedni. Otišli smo u trgovinu po piće i smjestili se u zatvoreni kafić, a tamo nas je već čekao naš Miro.
Miro je ovih dana naša logistika, naš vozač i čovjek koji se pobrine da mi na kraju dugoga dana ne moramo razmišljati kako ćemo do smještaja. Rasporedio nas je u dvije ture i sve nas prebacio. Hvala ti, Miro, što brineš o nama i što nam svojim vremenom i pomoći omogućavaš da se mi možemo posvetiti stazi.
A nakon tuširanja Miro je odlučio da dan još nije gotov. Inzistirao je da nas vodi na večeru u Restoran Štagalj. Nakon 32 kilometra nije nas trebalo dugo nagovarati. Sve pohvale za večeru i prekrasan završetak dana.
Danas nam je bilo stvarno lijepo na stazi.
Ali kada razmišljam o današnjem danu, ni izlazak sunca, ni šume, ni 32 kilometra nisu ono što ću najviše pamtiti.
Najljepše je bilo to što smo bili zajedno.
Ljudi s kojima toliko puta hodamo u Australiji danas hodaju s nama kroz Hrvatsku. Slušaju moje priče, upoznaju ljude, običaje i onu svakodnevnu Hrvatsku koju ja toliko volim.
To je upravo to što za mene znači Između dva doma.
Ne birati između jednoga ili drugoga.
Nego pronaći trenutke kada se dva doma spoje u jedan. 
Danas smo upravo to živjeli.
