Ribnjak – Tromeđa – Grokanića Grob – Ribnjačka – Na malenom brijegu
Jutros najprije kava… a onda da prebrojim koliko nas danas ima. 
Naša mala ekipa danas je postala malo veća – pridružili su nam se moja sestra Janja i nećak Velimir. 
Lijepo je dijeliti kilometre s ljudima koje voliš, a još ljepše znati da će dio ovog našeg puta ostati i njihova uspomena.
A naš Trail Angel Marko Majić i dalje bdije nad nama. 
Već nekoliko dana prilagođava svoje obaveze nama, vozi nas tamo gdje smo prethodnog dana završili, dočekuje na kraju staze, prati i brine da sigurno nastavimo dalje. Takva se pomoć ne može mjeriti samo kilometrima. Marko, od srca ti hvala. Zbog ljudi poput tebe ovaj naš put nije samo staza kroz Hrvatsku, nego i put kroz dobrotu ljudi koje susrećemo.
Jutros nas je Marko ponovno odvezao tamo gdje smo jučer završili i krenuli smo dalje preko Ribnjaka, Tromeđe, Grokanića Groba i Ribnjačke, sve do Na malenom brijegu, gdje nas je – naravno – ponovno čekao naš Trail Angel. A gdje bi drugo završio jedan dobar dan nego uz zasluženo piće?
Većina današnje staze vodila nas je kroz šumu i stvarno smo uživali. Hladovina, visoka stabla, mir i kilometri pred nama… Ovakvi šumski kilometri pravi su dar. Hodali smo, pričali i jednostavno uživali u danu.
Nakon završene staze odlučili smo upoznati i Viroviticu. Grad nas je dočekao svojim lijepim središtem i dvorcem Pejačević, jednim od njegovih najprepoznatljivijih simbola, u kojem se danas nalazi Gradski muzej Virovitica. Imali smo najbolju namjeru obići ga… samo što smo stigli prekasno. Vrata zatvorena! Tako je to kad u jedan dan pokušavaš ugurati hodanje, kilometre, ljude, priče, fotografiranje i još malo razgledavanja Hrvatske. Muzej će morati pričekati neku drugu priliku.
Ali zato smo uspjeli posjetiti prekrasnu crkvu sv. Roka, jedan od sakralnih bisera Virovitice. Franjevačka crkva sa svojim raskošnim baroknim interijerom ostavlja poseban dojam čim u nju uđeš. Nakon cijelog dana hodanja lijepo je na nekoliko trenutaka stati u tišini, zahvaliti za još jedan sigurno prijeđen dan i za sve ljude koji nas prate i pomažu na ovom putu. 
A sada slijedi večernji dio programa… brojanje žuljeva. 
Kilometre smo prebrojali, ekipu smo jutros prebrojali, a večeras ćemo vidjeti koliko smo novih „suvenira“ donijeli sa staze. Sutra ujutro opet prvo kava… pa prozivka. Tko se pojavi u gojzericama – ide!
Ali ovaj 15. dan ostat će nam poseban i zbog nečega drugog.
Danas je dio našega puta hodala i moja sestra Janja. Nas dvije dobro znamo što znači živjeti između dva doma. Hrvatska je mjesto naših korijena, uspomena i ljudi kojima se uvijek vraćamo, a Australija je mjesto u kojem smo gradile svoje živote, podizale obitelji i stvarale drugi dom.
Zato mi je danas bilo posebno pogledati pored sebe i vidjeti svoju sestru na ovoj stazi.
Jer Između dva doma nikada nije bio samo put od Iloka prema Savudriji. Nisu to samo kilometri koje Šime i ja svakoga dana prelazimo. To su naši ljudi. Naše obitelji. Oni koji su otišli i oni koji su ostali. I svi oni koji makar nekoliko kilometara odluče hodati uz nas.
Danas su to bili Janja i Velimir.
I možda ćemo s vremenom zaboraviti koliko je danas bilo uspona, koliko kilometara kroz šumu i koliko su nas navečer boljele noge… ali nećemo zaboraviti da smo jedan mali dio Hrvatske danas prošli zajedno.
A upravo zbog takvih trenutaka vrijedi svaki kilometar ovog puta. 
Sutra nastavljamo od Malenog brijega preko Ribnjačke, Jovičkog brega, Malog Šandrovca i Guvna, sve do Rakitnice.
Korak po korak. Priča po priča. Između dva doma.
