Trakošćan – Trakošćansko jezero – Jariški – Vranojelje – Gornji Macelj – Hlevnica
Današnji dan počeo je puno prije svitanja – i to na jedan baš poseban, domaći način. 
Sinoć su nas Josip i Zvjezdana Galinec pozvali na domaći kruh.
Kažem ja njima:
„Ali mi počinjemo hodati prije šest ujutro!“ 
Nema problema. Ako mi krećemo rano, onda ćemo se družiti još ranije!
Tako smo jutros već u 5 sati bili kod Josipa i Zvjezdane. S nama su bili Srećko i Alenka Galinec te Marko Majić.
Kad smo stigli, Zvjezdana je već bila pri završetku pečenja kruha u pravoj krušnoj peći na drva. Rekla nam je da se kruh peče čak dva sata.
A taj miris… 
Miris svježe pečenog domaćeg kruha u pet sati ujutro teško je opisati. A tek kad ga probaš!
Za recept nisam ni pitala.
Josip nas je, onako tradicionalno hrvatski, počastio i rakijom. 
Pokazao nam je i svoju prekrasnu kolekciju starina, ali i puno toga što je napravio vlastitim rukama. Posebno su nas oduševili detalji u kuhinji – stvarno impresivan ručni rad i vidi se koliko je ljubavi, vremena i umijeća u sve uloženo.
A za put su nam Josip i Zvjezdana darovali i domaći kruh.
Nije dugo trajao. Putem smo ga s velikim užitkom pojeli. Bio je izvanredan!
Josipe i Zvjezdana, od srca vam hvala.
Takvi trenuci, ljudi i običaji upravo su ono što želimo ponijeti sa sobom kroz projekt Između dva doma.
Jutros je došlo vrijeme i za oproštaj od naših dragih domaćina Srećka i Alenke Galinec.
Teško je u nekoliko rečenica zahvaliti ljudima koji ti otvore vrata svoga doma i učine da se osjećaš kao svoj među svojima.
Srećko i Alenka, hvala vam od srca na svemu – na domu, vremenu, pomoći, društvu, brizi i toplini kojom ste nas okružili.
Veliko hvala i Nedjeljku i Ivani Jurenec na svemu što su za nas učinili, na njihovom gostoprimstvu i nezaboravnom druženju.
A onda – vrijeme je za stazu.
Naš Marko Majić ponovno nas je odvezao tamo gdje trebamo nastaviti hodati.
Marko, tebi danas moramo reći jedno posebno HVALA.
Ne samo zato što si nas jutros odvezao na stazu. Ti nas voziš, čekaš, dočekuješ, organiziraš, razmišljaš unaprijed i brineš gdje smo i što nam treba. Mnogo toga što ti napraviš možda se ne vidi na fotografijama, ali mi itekako znamo koliko nam znači.
Hvala ti, Marko, što nam svojim vremenom, dobrotom i prijateljstvom olakšavaš ovaj naš put. 
Krenuli smo iz Trakošćana, uz prekrasno Trakošćansko jezero, pa dalje preko Jariškog, Vranojelja i Gornjeg Macelja sve do Hlevnice.
Jučerašnja kiša ostavila je svoj trag.
Staza je jutros još bila mokra, blatnjava i vrlo kliska, a na nekim dijelovima bila je gotovo potpuno neprolazna.
Ali što ćemo… uporni smo. 
Kad ne može lako, onda polako. Kad ne može ravno – tražimo drugi prolaz. Važno je samo nastaviti.
A priroda nas je opet častila.
Danas smo putem imali pravo malo jesensko obilje – grožđe, smokve, jabuke i kruške. 
I tako, malo po blatu, malo po mokrom, malo uz voće, priču i smijeh – kilometri ipak prolaze.
Danas nas je došao vidjeti i Mato Ernoić.
S Matom se poznajemo još s Via Adriatice, pa nam je bilo posebno drago ponovno ga vidjeti, sada na jednoj drugoj stazi i u jednom novom poglavlju našeg hodanja.
To je još jedna od ljepota ovih dugih puteva – staze završe, ali ljudi i prijateljstva koja na njima stekneš ostaju.
Mato, hvala ti što si nas došao vidjeti. Baš nam je bilo drago ponovno se susresti!
A na kraju staze još jedan lijep prizor.
Čekaju nas Marko i Vesna Pehar.
Vesna, veliko ti hvala što si nam se pridružila i što nam pružaš podršku. Puno nam znači imati uz sebe ljude koji razumiju što pokušavamo napraviti i koji žele biti dio ove priče.
I još jednom – hvala Marku.
Danas smo ponovno osjetili koliko ovaj put nije samo ono što mi prohodamo svojim nogama.
Ovaj put čine i svi oni koji nas nahrane, ugoste, odvezu, dočekaju, nazovu, ponude pomoć, ispričaju svoju priču ili jednostavno kažu:
„Tu smo ako vam nešto treba.“
I upravo zbog tih ljudi svaki kilometar projekta Između dva doma dobiva još veći smisao. 
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
