Varaždin – Petrijanec – Zelendvor – Marčan – Toti – Kanjirov Breg – Donja Voća
Jutros smo se pozdravili s našom Jackie. 
Sedam dana brzo je prošlo. Došla je čak iz Australije da bi hodala s nama, bila dio ove naše priče i dijelila s nama kilometre, umor, smijeh, dobru hranu i sve one male trenutke koji na kraju ostanu najveće uspomene.
Samo je otišla, a već nam fali. Nekako se čovjek brzo navikne na nečiji korak pokraj sebe, na razgovor, smijeh i prisutnost. Danas nas je opet bilo manje na stazi i baš se osjetilo da Jackie više nije s nama.
Jackie, hvala ti što si došla tako daleko da bi bila dio „Između dva doma“. Sretan put kući u Australiju. 
A nama je danas staza pripremila nešto novo.
Prvi put otkako hodamo – kiša!
Nema puno razmišljanja. Kabanice na sebe i – na stazu! 
Naš Marko Majić ponovno nas je dovezao u Varaždin, ispod mosta na Dravi, točno tamo gdje smo jučer završili.
Što više dana prolazi, sve je teže pronaći dovoljno riječi kojima bismo Marku zahvalili. On više nije samo naš Trail Angel i logistika. Postao je dio našeg svakodnevnog života na ovoj stazi. Dok mi hodamo, znamo da negdje ispred nas Marko već razmišlja gdje ćemo završiti, kako ćemo dalje, što ćemo vidjeti i gdje će nas dočekati. Takva briga i dobrota ne uzimaju se zdravo za gotovo. Hvala ti, Marko.
Današnja staza bila je široka i prohodna, ali zbog kiše poprilično blatnjava i kliska. Hodali smo kroz sela, a dva puta smo iskoristili priliku za kavu dok kiša malo ne popusti.
I znate što?
Padala je kiša, cipele su bile blatnjave, kabanice mokre, ali nama je i dalje bilo lijepo. I dalje smo uživali. I dalje smo bili sretni što smo tu – na stazi.
Jer nije svaki dan sunčan. I ne treba biti.
Možda se upravo takvi dani kasnije najviše pamte.
A priroda nas je ponovno častila kao da zna koliko trošimo energije. Uz put – grožđe, jabuke, kruške, šljive, smokve, orasi i lješnjaci. Gdje god pogledaš, nešto dozrijeva.
Posebno nam je danas za oko zapeo jedan dio šume kod Kanjirova Brega. Ogromna, visoka i nevjerojatno ravna stabla dizala su se iznad nas. U toj mokroj šumi, nakon kiše, izgledala su još moćnije. Morali smo zastati i pogledati prema gore. Ima mjesta na stazi koja ne očekuješ, a onda te jednostavno zaustave.
Kod Donje Voće ponovno nas je čekao naš Marko. I stvarno je lijep osjećaj nakon cijelog dana hodanja ugledati poznato lice i znati – stigli smo, netko nas čeka.
Ali Marko je za nas imao još jedno iznenađenje.
Večeras smo gosti njegovih prijatelja Srećka i Alenke u Zlogonju.
A kakav doček!
Počašćeni smo kao da smo stigli iz kraljevstva. Stol pun, domaćini nasmijani, Alenka donosi jedno za drugim, a Srećko se vrlo ozbiljno pobrinuo za svoj dio posla – da čaše slučajno ne ostanu prazne. 
A onda su počeli dolaziti i Srećkovi brojni prijatelji. Čuli su za nas, prate naše hodanje i željeli su nas osobno upoznati. Kuća se napunila ljudima, razgovorom i smijehom.
Nama su upravo takvi trenuci posebno dragocjeni. Krenuli smo na ovaj put da upoznajemo ljude i slušamo njihove priče, a sada se događa da ljudi dolaze upoznati nas. To je nešto što nismo mogli isplanirati – to nam je ponovno donijela sama staza.
A večeras smo dobili još jednu priču za „Između dva doma“.
Srećko je sjeo pred našu kameru i ispričao svoju priču.
Jer i on, na svoj način, živi između dva doma. 
Radi u Austriji, a svaki se tjedan vraća kući u svoje Zlogonje. Svaki tjedan prelazi put između zemlje u kojoj radi i doma kojem pripada.
Njegova priča možda je drugačija od priča naših ljudi koji su prije pedeset ili šezdeset godina odlazili preko oceana, ali osjećaj koji je u njezinoj srži dobro poznajemo – raditi negdje drugdje, a vraćati se svome domu, obitelji i mjestu kojem pripadaš.
Upravo zato ovaj naš projekt nije samo priča o prošlosti i ljudima koji su nekada odlazili. To je i priča o današnjoj Hrvatskoj, o ljudima koji još uvijek putuju između dvije zemlje, dva života i dva doma.
Hvala ti, Srećko, što si nam povjerio svoju priču. Ona sada postaje dio naše zajedničke priče „Između dva doma“.
Alenka nam je pripremila i nešto posebno – tradicionalnu Vidovečku gibanicu, starinsko jelo varaždinskoga kraja koje se priprema od vučenog tijesta i bogatog nadjeva, a recepti se prenose iz kuće u kuću i iz generacije u generaciju.
Upravo takve stvari tražimo na ovom putovanju. Ne samo mjesta koja možemo fotografirati, nego okuse, običaje i priče koje ljudi čuvaju u svojim domovima.
A kada ti netko takvo jelo napravi svojim rukama i stavi pred tebe za stol – onda to više nije samo hrana. To je dobrodošlica.
Nakon hodanja Marko nas je odveo i na naš današnji izlet – Trakošćan. 
Posjetili smo dvorac i muzej Trakošćan i zaista nas je impresionirao. Već izvana, smješten iznad jezera i okružen zelenilom, djeluje gotovo nestvarno, kao prizor iz neke druge epohe. A kad uđeš unutra, kroz uređene prostorije, stare salone, namještaj, portrete, zbirke oružja i predmete koji su nekada bili dio svakodnevnog života, povijest više nije samo nešto što pročitaš – na trenutak imaš osjećaj da kroz nju hodaš.
I to je ono što posebno volimo na ovom našem putovanju. Nakon kilometara po šumama, blatnjavim putevima i malim selima, odjednom se nađemo pred jednim takvim dijelom hrvatske povijesti.
Večer smo završili ponovno za stolom kod Srećka i Alenke Galinec.
Bogata večera koju je Alenka pripremila, Srećkova briga da nikome ništa ne nedostaje, njihovi prijatelji koji su došli da nas upoznaju, razgovori, smijeh i ona jednostavna toplina doma u koji si prvi put ušao, a ne osjećaš se kao stranac.
Dragi Srećko i Alenka, od srca vam hvala na gostoprimstvu, hrani, vremenu, razgovoru i toplini kojom ste nas primili. Hvala i svim vašim prijateljima koji su večeras došli da nas upoznaju i provedu vrijeme s nama.
Staza nam stalno donosi nove ljude. Neke poznajemo samo nekoliko sati, a već pri odlasku imamo osjećaj kao da ih poznajemo puno duže.
Sretni smo što smo vas upoznali i iskreno se nadamo da ovo nije samo jedno večernje druženje na našem putu, nego početak jednog lijepog prijateljstva.
Danas je kiša padala.
Ali nama je 25. dan bio pun topline.
IZMEĐU DVA DOMA
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
