Ludbreg – Sveti Đurđ – Hrženica – Otok – Donji Pustakovec – Palinovec
Nakon jednog dana odmora, mog 60. rođendana i svega lijepoga što smo doživjeli u Ludbregu, jutros smo ponovno tamo gdje smo se već nekako navikli biti – na stazi. 
Prije šest sati već smo hodali i polako se opraštali od Ludbrega. Bilo nam je zaista lijepo. Odlazimo puni uspomena na grad, svetište, ljude koje smo susreli i jedan rođendan koji ću dugo pamtiti.
Ali CLDT zove i mi nastavljamo dalje.
Nismo hodali ni pola sata kad smo naišli na pekaru. I nakon svih ovih dana i kilometara dogodio se još jedan „važan trenutak“ našeg putovanja – prvi burek na ovom Trailu! 
I moram priznati – bio je odličan! Možda je stvarno bio toliko dobar, a možda na stazi sve ima još bolji okus. 
Danas nas je put vodio kroz Sveti Đurđ, Hrženicu, Otok i Donji Pustakovec, sve do Palinovca. Puno sela, puno života uz cestu i opet puno onih malih trenutaka zbog kojih volimo hodati Hrvatskom.
A događa nam se nešto što nas posebno dira.
Ljudi nas prepoznaju.
Javljaju nam se, mašu iz dvorišta, pozdravljaju nas, pitaju kako smo i dokle danas idemo. Neki nam kažu da nas prate svaki dan i da već znaju našu priču.
I svaki put nas to iznova iznenadi.
Jer kad smo krenuli iz Iloka, krenuli smo Šime i ja s jednom idejom, ruksacima i dvije zastave. Željeli smo hodati Hrvatskom i povezivati priče onih koji su ostali s pričama nas koji smo otišli.
A sada, 21 dan kasnije, negdje u malom hrvatskom selu netko nam mahne i kaže:
„Pratimo vas!“
Tada shvatimo da više ne hodamo sami.
S nama, na neki način, hodate i svi vi. 
I priroda nas još uvijek časti. Uz stazu ponovno puno voća. Jabuke, kruške, šljive, grožđe… Stanemo, probamo i uživamo. Nakon toliko kilometara upravo takve male stvari postanu veliki gušti.
Nakon dana odmora noge su ponovno pronašle svoj ritam. Korak po korak, selo po selo, stigli smo do Palinovca, gdje nas je dočekao naš Trail Angel Marko Majić.
Marko je ponovno ostavio svoje vrijeme i obaveze kako bi nama olakšao put i odvezao nas do smještaja. Takvu pomoć na dugoj stazi teško je opisati dok je sam ne doživiš. Kada znaš da te netko čeka na kraju dana, da brine gdje si i treba li ti nešto, svaki kilometar nekako je lakši.
Hvala ti, Marko.
Trail Angel nije samo ime. To se pokazuje djelima, a ti si nam to pokazao već toliko puta.
Ali naš dan tu još nije završio. 
Otišli smo u Čakovec, gdje smo imali priliku obići Muzej Međimurja i Stari grad Zrinskih.
I nismo imali samo običan obilazak.
Imali smo privatno vodstvo, a kroz povijest Staroga grada i Međimurja vodila nas je Ana, koja radi u Muzeju.
Ana nam nije samo pokazivala eksponate. Sa toliko interesa, znanja i strpljenja objašnjavala nam je detalje, odgovarala na naša pitanja i kroz priče nam približila ljude i događaje koji su obilježili ovaj kraj.
Posebno nas je zainteresirala priča o obitelji Zrinski, jednoj od najvažnijih hrvatskih plemićkih obitelji, koja je ostavila dubok trag u povijesti Čakovca, Međimurja i Hrvatske.
Stari grad kroz stoljeća mijenjao je izgled i vlasnike, a danas predstavlja jedan od najvrjednijih spomenika kulturne baštine Međimurja. Hodajući njegovim prostorijama i slušajući Anu, puno je lakše zamisliti da se upravo ovdje nekada živjelo, odlučivalo, branilo i stvaralo ono što je danas dio naše povijesti.
A onda nam je Ana ispričala i nešto sasvim drugačije – legendu o međimurskom zmaju Pozoju. 
Prema staroj predaji, ispod Čakovca spava golemi zmaj. Toliko je velik da se priče o tome gdje mu se nalaze glava, rep, pa čak i oko, prenose iz generacije u generaciju. Kada se Pozoj pomakne i zamahne svojim golemim repom, govorilo se da zemlja zadrhti i da dolaze velike vode.
Je li Pozoj stvarno tamo?
Ne znamo.
Ali upravo su takve legende dio onoga što jedan kraj čini posebnim – priče koje su ljudi pričali svojoj djeci, a ona svojoj djeci, sve dok nisu postale dio identiteta cijeloga kraja.
I sam Muzej nas je oduševio.
Muzej Međimurja smješten je upravo u palači Staroga grada i čuva oko 25.000 predmeta raspoređenih u 51 muzejsku zbirku – od povijesne i arheološke građe do etnologije, umjetnosti, prirodoslovlja i tehničke baštine.
Posebno je zanimljiv stalni postav „Zrinski i čakovečki Stari grad“, gdje se povijest ne gleda samo kroz predmete iza stakla. Kroz multimediju, priče, povijesne predmete i suvremeni način prezentacije prošlost kao da ponovno oživi.
I upravo je to ono što mi tražimo na ovom našem putu.
Ne samo mjesta.
Priče iza tih mjesta.
Zato od srca hvala Ani što nam je poklonila svoje vrijeme i provela nas kroz Muzej na jedan tako osoban i zanimljiv način.
Hvala ti, Ana, što nisi samo pokazala što se nalazi u Muzeju, nego si nam pomogla razumjeti ono što gledamo. Takve susrete pamtimo i zbog takvih ljudi naše putovanje postaje puno više od kilometara koje svakodnevno prelazimo.
Jer Između dva doma nije samo 1.200 kilometara staze od Iloka prema Savudriji.
Ne želimo samo proći Hrvatskom.
Želimo je upoznati.
Želimo zastati, poslušati, naučiti i sačuvati poneku priču. Želimo čuti i priče ljudi koji su ostali ovdje i gradili svoj život u Hrvatskoj.
Jedni smo otišli.
Drugi su ostali.
Ali korijeni nas još uvijek povezuju.
Večeras ponovno umorni, ali zahvalni, završavamo još jedan dan.
21 dan na stazi.
Toliko kilometara iza nas.
Toliko ljudi koje prije samo nekoliko tjedana nismo poznavali.
I toliko priča koje ćemo ponijeti sa sobom.
Sutra ponovno stavljamo ruksake na leđa i nastavljamo.
Korak po korak.
Selo po selo.
Priča po priča.
IZMEĐU DVA DOMA – Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
