PALINOVEC – DONJI HRAŠĆAN – PODTUREN – KRIŽOVEC – PEKLENICA
Jučer smo stali u Palinovcu, pa smo se jutros tamo i vratili nastaviti gdje smo stali.
Po našem običaju – rano. 
Još nije bilo ni šest sati, a mi smo već bili spremni za nove kilometre.
S nama je na stazi i naša Jackie Bogović, pa nas je nekako od samog početka pratilo posebno veselje. Kad ti netko dođe s drugog kraja svijeta samo da bi nekoliko dana hodao uz tebe, onda i običan dan na stazi postane nešto što želiš zapamtiti. 
A ovaj dan stvarno ćemo pamtiti.
Ne zbog nekog velikog uspona, teške staze ili posebnog izazova. Baš suprotno.
Danas nam je jednostavno bilo lijepo.
Lijepa i čista staza, Mura uz nas, međimurska sela, voće na svakom koraku, puno razgovora i smijeha… i osjećaj da nigdje ne moramo žuriti. Samo hodati i uživati u tome što smo zajedno. 
Naš Trail Angel Marko Majić jutros nas je ponovno odvezao na stazu, a po završetku dana došao po nas. Toliko smo puta napisali „hvala, Marko“, ali svaki novi dan sve više shvaćamo koliko nam njegova pomoć znači.
Dok mi hodamo svoje kilometre, netko razmišlja gdje smo krenuli, gdje ćemo završiti i kako ćemo se vratiti. Ta sigurnost i briga ne mogu se izmjeriti kilometrima.
Hvala ti, Marko, što brineš o nama i što si još jedan važan dio ove naše priče. 
A danas je s nama naša Jackie.
Naša najstarija nećakinja, rođena u Australiji, dijete hrvatskih iseljenika, koja je napravila nešto što će nam još dugo ostati u srcu.
Došla je iz Australije u Hrvatsku samo na sedam dana – da bi hodala s nama.
Gotovo ravno iz aviona došla je na CLDT, obula cipele i krenula. Nije došla na odmor, nije došla samo vidjeti Hrvatsku – došla je biti dio naše priče i dio puta „Između dva doma“.
I dok hodamo zajedno, pričamo, smijemo se i dijelimo kilometre, nekako još jasnije osjećamo zbog čega je cijeli ovaj projekt nastao.
Jackie je rođena na drugom kraju svijeta. Australija je njezin dom. Ali Hrvatska je zemlja njezinih roditelja, obitelji i korijena.
Može nas dijeliti pola svijeta, ali obitelj i korijeni uvijek pronađu put jedni do drugih.
A današnja staza?
Milina! Baš milina! 
Čista, lijepa i ugodna za hodanje. Prolazili smo kroz međimurska sela i pokraj njih, a dobar dio staze vodio nas je nasipom uz rijeku Muru.
Korak ide sam od sebe, razgovor ne prestaje, malo se priča, malo se smije, a oko nas zelenilo i Mura.
I onda – voće!
Kruške, jabuke, šljive, sitne breskve…
Što ćemo? Moramo probati! 
Već smo se navikli da nas hrvatska sela i voćnjaci putem časte, ali svaki put nas to jednako razveseli. Za nas hodače to je pravi mali raj.
A oko devet sati – vrijeme za nešto jako važno.
Šimina kava! 
Šime je danas ponovno preuzeo svoju važnu funkciju glavnog CLDT bariste.
I moramo priznati – dobro mu ide!
Negdje uz stazu stanemo, skinemo ruksake i počinje naša mala gozba: friško skuhana kava, kruh, slanina i voće koje smo putem pronašli.
Nema bijelog stolnjaka.
Nema konobara.
Nema rezervacije.
A nama – kao da smo u najboljem restoranu na svijetu.
Sjedimo zajedno, jedemo, pijemo kavu, smijemo se i gledamo oko sebe.
I baš u takvim jednostavnim trenucima često pomislimo koliko nam zapravo malo treba da budemo sretni.
Dobri ljudi uz nas, nešto za pojesti, dobra Šimina kava i još malo staze pred nama.
Danas nam je stvarno bilo lako i lijepo. Nije bilo borbe sa stazom. Nije bilo onoga „koliko još imamo?“.
Danas smo jednostavno uživali u hodanju i jedni u drugima.
A onda nas je CLDT ponovno iznenadio.
Stigli smo u Peklenicu – mjesto „crnog zlata“.
Posjetili smo Spomen-park naftaštva u Peklenici, mjesto koje čuva nevjerojatno zanimljiv dio hrvatske industrijske povijesti.
Nafta je na ovom području prirodno izbijala na površinu, a upravo se s tom crnom tvari, koju su ljudi nazivali pekel ili paklina, povezuje i ime Peklenice.
Organizirano vađenje nafte ovdje je započelo još 1856. godine, zbog čega se Peklenica predstavlja kao jedno od najranijih mjesta organizirane eksploatacije nafte u svijetu. Na samom spomen-parku stoji i natpis:
„1856. – 1. naftno polje na svijetu.“
I to je ono što nas na ovom našem putu uvijek iznova oduševi.
Krenemo ujutro ne znajući sasvim što će nam dan donijeti. Mislimo da ćemo samo hodati, a onda dobijemo Muru, međimurska sela, voćnjake, priče, povijest, ljude, smijeh, zajedničku marendu i nešto novo što ćemo ponijeti sa sobom.
Upravo zato volimo ovakav način upoznavanja Hrvatske.
Ne gledamo je kroz prozor automobila.
Mi kroz Hrvatsku hodamo.
Polako. Od sela do sela, od čovjeka do čovjeka, od jedne priče do druge.
I svaki dan nam pokaže još jedan mali komadić zemlje za koju smo mislili da je dobro poznajemo. A onda shvatimo koliko toga još nismo vidjeli.
Danas ćemo pamtiti Muru, voće uz stazu, Šiminu kavu i slaninu, smijeh, crno zlato Peklenice – i našu Jackie koja je preletjela pola svijeta samo da bi nekoliko dana hodala uz nas.
Kad na kraju dana možemo reći da smo hodali, učili, smijali se i bili zajedno, onda znamo da smo imali stvarno dobar dan.
A 22. dan bio je baš takav.
Sretni, zahvalni i još uvijek nasmijani nastavljamo dalje.
Između dva doma – ali uvijek povezani.
