UDBREG – DAN ODMORA, ZAHVALNOSTI I JEDNOG POSEBNOG ROĐENDANA 
Danas nam je prvi slobodni dan otkako smo krenuli iz Iloka.
Slobodni dan… barem se tako zove. 
Jutro smo započeli u 5:30 svetom misom u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. U tišini ranoga jutra, nakon svih kilometara koji su iza nas, bilo je posebno lijepo zastati, zahvaliti i pomoliti se za sve ono što imamo, za ljude koji nas prate i pomažu nam i za siguran nastavak našega puta. 
A onda… izgleda da se naše noge više ne znaju odmarati. 
Nismo si mogli pomoći pa smo prije doručka napravili još nekoliko krugova po Ludbregu.
Danas nas napuštaju Katarina i Frank pa smo još jednom svi zajedno obukli naše majice Između dva doma i prošetali gradom. Htjela sam sačuvati još jedan mali zajednički trenutak prije nego što se ponovno raziđemo svatko na svoju stranu svijeta.
Kako je jutro odmicalo, Ludbreg se punio ljudima. Ulice i trg postajali su sve življi, a sa svih strana pristizali su hodočasnici na veliku ludbrešku svetkovinu Svete Nedjelje. Poseban je osjećaj biti upravo danas ovdje, u jednom od najpoznatijih hrvatskih euharistijskih svetišta, među tolikim ljudima koji su došli s vjerom, molitvom, svojim zahvalama i svojim životnim pričama.
A Ludbreg, naravno, ima još jednu posebnost – voli reći da je Centar svijeta. 
Danas mi se, gledajući sve ljude koji su se ovdje okupili iz različitih krajeva, učinilo da to možda i nije samo legenda. Danas je moj mali svijet zaista bio upravo ovdje.
Jer danas je i moj 60. rođendan. 
Nisam ga mogla zamisliti ovako prije nekoliko godina – usred našeg CLDT-a, nakon stotina prijeđenih kilometara, u Ludbregu, okružena obitelji, prijateljima i ljudima koji su postali dio naše priče.
Za moj rođendan okupili smo se na zajedničkom ručku u Hotelu Amalia. Od srca hvala cijelom osoblju na prekrasnom gostoprimstvu. Sve je bilo vrhunski organizirano, hrana ukusna, usluga odlična, a ništa što smo zamolili nije im bilo teško. I naš boravak u njihovim sobama bio je izuzetno ugodan. Kada si danima na stazi, takva toplina, udobnost i briga znače puno više nego što ljudi možda mogu zamisliti. Hvala vam što ste moj poseban dan učinili još ljepšim.
Hvala od srca i svim našim gostima koji su danas došli i svojim prisustvom uljepšali ovaj poseban dan. Nije važno koliko je ljudi za stolom, nego koliko ljubavi, smijeha, uspomena i zajedništva stane oko njega. Danas ga je bilo u izobilju.
Veliko hvala mojoj rodbini “Pudarima”. Vežu nas isti korijeni, na ovakvim susretima shvatiš koliko ti korijeni znače. Možemo živjeti kilometrima i kontinentima udaljeni, ali ono što nas povezuje ostaje.
Danas se zahvaljujemo i našem Marku Majiću. Marko je ponovno uskočio kada nam je pomoć najpotrebnija – pokupio je naše stvari, a sutra će nas dočekati na kraju staze. Marko, toliko puta si nam već olakšao ovaj put i dao nam sigurnost da možemo samo staviti ruksak na leđa i krenuti. Hvala ti što brineš o nama i što si postao tako važan dio naše CLDT priče. 
Danas se opraštamo i od našeg Mire. Miro, hvala ti od srca. Danima si bio naša logistika, vozio nas na stazu i dolazio po nas kada bismo završili. Takva pomoć nama je bila ogromna. Ali prijevoz je samo jedan dio onoga za što ti zahvaljujemo. Druženje, razgovori, smijeh i vrijeme provedeno zajedno – to je ono što ostaje. Hvala ti na svemu.
Katarina, hvala ti za svaki kilometar koji si hodala s nama. Znaš koliko volim kada zajedno hodamo. Sretan put kući, a ja se već nadam da ćemo sljedeće godine ponovno obući ove majice i da ćemo zajedno završiti ovaj CLDT.
Frank, veliko ti hvala što si dio svog vremena i svojih putovanja poklonio nama i hodao s nama. Jako to cijenimo. Volimo te i želimo ti sretan put prema tvojoj sljedećoj destinaciji.
Velimir i Jenny, hvala vam na prekrasnoj rođendanskoj torti, na hodanju s nama i na tome što ste ovaj dan učinili još posebnijim. Želimo vam sretan put natrag u Australiju. 
A jedna osoba ipak ostaje s nama.
Naša Jackie.
Jackie je moja najstarija nećakinja i došla je čak iz Australije na samo sedam dana, upravo zato da bi bila dio ove naše priče i hodala s nama.
Jackie i ja imamo jedan poseban odnos. Volimo se, poštujemo i razumijemo. Volimo zajedno hodati, putovati, istraživati nova mjesta i, naravno, obje smo uvijek spremne probati neku novu i pomalo neobičnu hranu. Gdje god zajedno odemo, nekako nam nikada nije dosadno.
Jackie, puno mi znači što si toliko daleko putovala samo da bi nekoliko dana svojih koraka poklonila nama i projektu Između dva doma. Sutra nastavljamo zajedno – i već znam da će uz tebe kilometri biti lakši, a slanine neće nedostajati. 
I onda je tu čovjek bez kojega ove priče zapravo ne bi ni bilo.
Moj Šime.
Moj muž, moj suputnik, moj najbolji prijatelj, my world and my rock.
Šime je onaj koji je uz mene kada sam puna energije i ideja, ali još važnije – onaj koji je uz mene kada više nemam ni energije ni riječi. On zna kada treba nešto reći, ali još bolje zna kada ne treba reći ništa, nego samo biti tu.
Zajedno smo prošli puno više od ovih kilometara na CLDT-u. Prošli smo život. Gradili smo obitelj, stvarali naš dom daleko od Hrvatske, vraćali se svojim korijenima, planirali, radili, smijali se, brinuli i sanjali.
I sada, u našim šezdesetima, ponovno zajedno hodamo Hrvatskom.
Korak uz korak.
Ne treba mi puno više od toga.
Šime, hvala ti što vjeruješ u moje ponekad pomalo lude ideje, što ih prihvatiš kao da su sasvim normalne i što onda uzmeš svoj ruksak i kreneš sa mnom.
Volim te.
I dok danas slavim 60 godina života, nekako ne razmišljam o godinama.
Razmišljam o ljudima.
O onima koji su hodali sa mnom. O onima koji su nas vozili. O onima koji su nam otvorili vrata svojih domova. O onima koji nas zaustavljaju uz cestu. O onima koji nam nude kavu, vodu, voće ili samo lijepu riječ. O onima koji svaku večer čekaju našu objavu da vide jesmo li dobro stigli. O našoj obitelji u Hrvatskoj i Australiji.
O dva doma između kojih već toliko godina živi moje srce.
Možda je zato baš Ludbreg – Centar svijeta bio pravo mjesto za moj 60. rođendan.
Jer moj centar svijeta nikada nije bilo jedno mjesto.
Moj centar svijeta uvijek su bili ljudi koje volim.
Hvala svima koji ste danas bili uz mene, koji ste poslali poruku, nazvali, zagrlili me ili jednostavno pomislili na mene.
Večeras ćemo odmoriti umorne noge, a sutra ponovno obuvamo naše cipele, stavljamo ruksake na leđa i nastavljamo tamo gdje smo stali u Ludbregu prema Selnik, Dveti Đurđ, Otok, Donji Pustakovec i završavamo u Palinovcu.
Jer Između dva doma još uvijek ima puno kilometara – i puno priča – pred sobom.
