Još prije zore pozdravili smo se sa Stricem i Strinom. Hvala im od srca na gostoprimstvu, toplini i lijepim trenucima koje smo proveli zajedno. 
Miro, koji je naša logistika sve do nedjelje, odvezao nas je natrag na stazu. Bez njega bi ovih dana sve bilo puno teže. Hvala ti, Miro, što brineš o nama i omogućavaš nam da se možemo posvetiti hodanju. 
Počeli smo hodati sa svitanjem.
Na samom ulazu u Jabučetu začula su se crkvena zvona. Sve drugo oko nas bilo je potpuno tiho. Samo zvona, rano jutro i mi na stazi.
U takvom trenutku imaš osjećaj da ćeš poletjeti.
Staza danas – milina. Čista, široka, možeš pružiti korak koliko želiš. Hodali smo kroz šume i sela, a priroda kao da nam je putem stalno nešto nudila. Grožđe, jabuke, kruške, smokve, šljive… Gušti su to!
A tek šume i staze kroz njih – raj nebeski. 
Danas smo baš uživali.
Na putu smo naišli i na tri skloništa, a kod Aninog Vrha napravili smo pauzu, marendali i malo odmorili. Sve je lijepo uređeno i održavano. Svaka čast i sve pohvale ljudima koji se brinu o tim mjestima i o stazama kojima prolazimo. 
Danas smo stigli do Starigrada kod Koprivnice, gdje su nas dočekali Miro Valentić i Martin Majdek.
Martin nam je pokazao Podravsku klet, pokrivenu slamom, s prekrasnim pogledom na ovaj kraj. A onda nas je pozvao svojoj kući u Sigetec.
I tu počinje još jedna od onih priča zbog kojih ovaj naš put nikada neće biti samo hodanje.
Prvi put smo došli. Tek smo se upoznali. A stol – kao da smo najrođeniji.
Domaće kobasice, čvarci, domaći sir, slanina, rajčica i svega pun stol. Gospođa Ivana počastila nas je i svojim domaćim likerima starim čak 14 godina. Stvarno nešto posebno!
Martin nam je pokazao i svoga Dudeka, a mi smo ponovno ostali zadivljeni jednostavnošću, otvorenošću i gostoprimstvom ljudi koje susrećemo putem.
Ivana i Martine Majdek iz Sigetca, od srca vam hvala.
Naši dragi i dobri Hrvati. 
A onda je došao jedan za mene posebno emotivan dio dana.
PODRAVKA I VEGETA. 
U Podravkinom muzeju dočekala nas je gospođa Nada i kroz svoju priču vratila nas godinama unatrag, među proizvode kojih se mnogi od nas sjećaju iz kuhinja svojih mama i baka.
Hvala gospođi Nadi na toplom dočeku i na tome što nas je provela kroz dio povijesti jednog hrvatskog imena koje je odavno prešlo granice Hrvatske.
Muzej svakako preporučujemo posjetiti. Jer ondje ne gledate samo stare proizvode i ambalažu. Gledate dijelove vlastitog djetinjstva.
A među njima jedno ime za hrvatsko iseljeništvo ima posebno značenje.
VEGETA.
Vegeta je otišla u svijet zajedno s našim ljudima.
Kada su generacije Hrvata odlazile iz svojih sela i gradova prema Australiji, Americi, Kanadi i zemljama Europe, u novi život nisu mogle ponijeti svoj dom.
Ali ponijele su ono što je u kofer moglo stati.
Fotografiju.
Krunicu.
Možda komadić domaće hrane.
Obiteljski recept.
I okuse po kojima su znali da su kod kuće.
Za mnoge hrvatske obitelji u iseljeništvu Vegeta je postala jedan od tih okusa.
Stajala je u kuhinjskim ormarićima tisućama kilometara od Hrvatske. Dodavala se u juhu, gulaš, sarmu, punjene paprike i nedjeljni ručak. Mirisalo bi iz lonca u nekoj kući u Sydneyu, Melbourneu, Canberri, Torontu, Clevelandu, Beču ili Stockholmu – a čovjek bi se barem na trenutak mislima vratio tamo odakle je krenuo.
To je snaga okusa i uspomene.
Zato Vegeta za mene danas nije bila samo poznati hrvatski proizvod.
Ona je mali dio priče hrvatskog iseljeništva.
Jer generacije su se mijenjale, djeca su odrastala u drugim državama, govorila drugim jezicima i stvarala svoje živote daleko od Hrvatske – ali neki okusi ostali su isti.
I onda se dogodilo nešto što mi je posebno drago.
Jednom sam u Australiji pripremala ručak sa svojom unukom Monikom.
Monika je probala što kuhamo, pogledala me i sasvim ozbiljno rekla:
„Baka, ovdje treba još Vegete.“ 
Ta jedna mala rečenica meni danas znači puno više.
Jer Vegetu koju su koristile naše mame i bake u Hrvatskoj danas poznaje i moja unuka koja odrasta u Australiji.
Od bake do unuke.
Od Hrvatske do Australije.
Od jednog doma do drugoga.
Obećala sam Moniki da ću, kada budem hodala Hrvatskom, otići tamo odakle dolazi Vegeta.
Bila je tako uzbuđena.
I danas sam održala obećanje.
Posjetili smo i upravnu zgradu Podravke i Podravkinu trgovinu. Nas šestero fotografiralo se s velikim pakiranjima Vegete, kod poznate žlice ispred zgrade i ponovno u trgovini.
Smijali smo se i uživali, ali ja sam znala kome će jedna od prvih fotografija otići.
Mojoj Moniki u Australiju. 
Da baka može reći:
„Monika, bila sam tamo. Kod tvoje Vegete!“
Možda nekome izgleda kao mala stvar.
Meni nije.
Jer upravo zbog takvih malih stvari postoji Između dva doma.
Želimo sačuvati ono što povezuje generacije Hrvata bez obzira na to gdje danas žive.
Nekada je to prezime.
Nekada pjesma koju je pjevala baka.
Nekada stara fotografija.
Nekada recept koji se prenosi generacijama.
A nekada je dovoljna i jedna žličica Vegete da zamiriše cijela Hrvatska – čak i na drugom kraju svijeta.
Večeras smo se smjestili u Koprivnici, ali naša mala ekipa ponovno raste.
Stigli su nam novi hodači koji će nam se sutra pridružiti. Na stazi će s nama biti naše dvije nećakinje Jackie i Katarina te nećak Frank.
A naš Miro ostaje logistika. Bez njega bi sve ovo bilo puno, puno teže.
Sutra nastavljamo iz Starigrada, preko Vrhovca Sokolovačkog, sve do Apatovca.
Nova staza.
Novi ljudi.
Nove priče.
I još jedan dan našeg puta Između dva doma.
Jer što dalje hodamo, sve više shvaćamo da između Hrvatske i njezina iseljeništva zapravo i nema toliko kilometara koliko nam karta pokazuje.
Dok čuvamo svoje priče, običaje, okuse i uspomene – domovina nikada nije predaleko.
