Bilogora – Mali Šandrovac – Jasenik – Rakitnica
Jutros nas je naš Trail Angel Marko Majić još jednom dovezao na stazu. Ali ovaj put došao je i trenutak da se pozdravimo.
Nakon toliko dana jednostavno smo se naučili na Marka. Naučili smo da je tu, da misli unaprijed gdje ćemo završiti, gdje treba ostaviti auto, gdje nas pokupiti i treba li nam što. Nekad je hodao prema nama, nekad s nama, a uvijek je nekako pazio da smo sigurni i da nam bude lakše.
Marko je stvarno bio Trail Angel u svakom smislu te riječi, ali kroz ove dane postao je i naš prijatelj. 
Teško je sve to staviti u jedno „hvala“, jer nam je njegova pomoć omogućila da kroz Papuk i Bilogoru hodamo puno mirnije. Danas se Marko vratio svojoj kući i svojim obavezama, a nama je već bilo neobično nastaviti bez njega.
Marko, od srca ti hvala za svaki kilometar koji si napravio zbog nas, za svaku vožnju, čekanje, brigu, društvo i prijateljstvo. Nadamo se da ovo nije zbogom, nego samo – vidimo se uskoro.
Na stazi je danas s nama bio Velimir, dok je Janja dobila novu funkciju – logistika! 
Krenuli smo rano. Staza čista, široka i gotovo ravna pa su kilometri brzo prolazili. Prošli smo kroz Mali Šandrovac, Jasenik i Rakitnicu.
Moram priznati da posebno volim hodati kroz sela. Volim gledati kuće, dvorišta, vrtove, stare bunare i ljude koje sretnemo putem. Svako selo ima svoj ritam i svoju priču, a upravo zbog tih malih mjesta ovaj put doživljavamo Hrvatsku na jedan sasvim drugačiji način.
Danas nam je iz Austrije stigao i Miro, koji je preuzeo logistiku i pobrinuo se za nas.
Miro, veliko hvala što si odvojio svoje vrijeme i došao nam pomoći. Na ovakvom putu tek shvatiš koliko znači znati da te netko čeka i da ne moraš razmišljati o svemu sam.
Na kraju dana došlo je vrijeme da se pozdravimo i s Janjom i Velimirom, koji su krenuli natrag za Cetingrad. Bilo nam je lijepo imati ih uz sebe ovih dana i dijeliti s njima barem jedan mali dio našeg puta.
A večeras – opet ono zbog čega je nastao projekt Između dva doma.
U Nevincu kraj Bjelovara ugostili su nas stric Vranje i strina Mare.
Druženje s rodbinom za mene je neprocjenjivo. Možeš prijeći stotine kilometara i vidjeti bezbroj lijepih mjesta, ali trenutak kada sjedneš za stol sa svojima nosi neku sasvim drugu težinu.
Dok sam bila mala, strica Vranju zvala sam „mladi Uje“. Moj tata je njegovog tatu, bakinog brata, zvao Uje, pa smo mi imali starog Uju i mladog Uju. A istovremeno je za mene bio i Ćiće Vranje.
On je jednostavno oduvijek bio dio naše obitelji. Dobro se poznajemo, svoji smo, volimo se i poštujemo. I koliko volimo našeg Ćiću Vranju, toliko volimo i našu strinu Mare.
Strina je uvijek brižna. Ona će napraviti sve što može da ti ugodi, da nisi gladan, da ti ništa ne nedostaje i da se osjećaš kao kod svoje kuće. Takve se stvari ne mogu odglumiti – to je jednostavno ljubav prema obitelji.
Došli su nas vidjeti i naši rođaci, pa se večer pretvorila u ono najljepše – obitelj na okupu, razgovori, uspomene i priče koje se ponovno bude.
A ja sam večeras zapisala i stričevu životnu priču.
Još jednu priču koja ne smije ostati samo među zidovima jedne kuće. Još jednu priču o obitelji, odlascima, ostancima, životu i vremenu koje je prošlo.
Upravo zbog takvih večeri hodamo ovaj put.
Jer Između dva doma nisu samo kilometri koje prelazimo. To su ljudi koje susrećemo, oni kojima se vraćamo i priče koje želimo sačuvati. 
Stricu Vranji, strini Mare, našim rođacima, Marku, Miri, Janji i Velimiru – SVIMA jedno veliko HVALA.
Još jedan dan je iza nas.
Umorne noge, ali puno srce.
16. dan – završen. 
