Belišće – Valpovo – Marjančaci – Ivanovci – Zelčin – Harkanovci – Niza | 31 km
Već u 5:30 pozdravili smo se s rodbinom u Belišću i krenuli prema Valpovu.
Volim te naše rane polaske. Dok se dan tek budi, zrak je još svjež, korak je lagan, a pred nama je cijeli dan i nova mjesta koja tek trebamo upoznati.
U Valpovu nas je put proveo kroz prekrasan park uz dvorac Prandau-Normann. Stari valpovački dvorac, okružen zelenilom i visokim stablima, kao da čuva priče nekih drugih vremena. Hodajući njegovim parkom na trenutak zaboraviš da te čeka još puno kilometara. 
A onda – ponovno Slavonija kakvu posljednjih dana upoznajemo korak po korak.
Oranice. Kukuruzi. Sela. I dugi ravni putevi.
Ali danas smo posebno primijetili koliko je sve suho. Zemlja je ispucala, kukuruzi zreli, a pod nogama se diže prašina. Dok hodaš kroz ta nepregledna polja, vidiš koliko ovdje sve ovisi o zemlji, kiši i čovjekovim rukama.
Prošli smo kroz Marjančace, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce, mala slavonska mjesta kroz koja možda automobilom prođeš za nekoliko minuta. Pješice je drugačije. Imaš vremena pogledati kuće, dvorišta, stare bunare, voćnjake i ljude koje sretneš putem. Upravo zbog toga volimo ovakav način upoznavanja Hrvatske.
A onda potpuno drugačiji krajolik.
Od Harkanovaca prema Nizi – šuma.
Kilometri i kilometri ravne, široke staze kroz zelenilo. Ravno. Pravo. I kao da joj nema kraja.
Šime i ja smo gotovo istovremeno rekli:
“Pa ovo nas podsjeća na The Great Victorian Rail Trail!” 
Tisućama kilometara daleko od Australije, usred slavonske šume, jedan dio staze vratio nas je na poznate australske puteve. I možda je upravo u tome cijela priča Između dva doma – ponekad ti jedan put, miris šume ili običan prizor spoji dva kraja svijeta.
Danas smo krenuli iz Belišća, a nakon 31 kilometra završili hodanje u Nizi. 
U Nizi nismo uspjeli pronaći smještaj pa smo vlakom otišli do Našica.
A tamo još jedan mali susret koji nam je uljepšao kraj dana. 
Na željezničkoj stanici u Našicama Zlatko nas je počastio kavom – hvala mu! 
Nakon kratkog predstavljanja našeg projekta i pokazivanja karte rute, Ivana je primijetila da sutra prolazimo upravo pokraj njezine kuće.
“Pa onda morate doći na kavu!”
I tako već imamo dogovor za sutra.
To su oni mali, neplanirani trenuci zbog kojih ovaj put postaje puno više od kilometara na karti. Susretneš nekoga prvi put, ispričaš zašto hodaš Hrvatskom, a nekoliko minuta kasnije već imaš otvorena vrata i poziv na kavu.
Možda se dva doma ne povezuju samo kilometrima.
Povezuju ih ljudi koje susrećemo između njih.
Sutra nastavljamo:
Niza – Breznica Našička – Jelisavac – Markovac Našički – Našice – Zoljan – Poljana.
Novi kilometri. Nova mjesta. Nove priče.
