Danas smo bili na stazi još prije izlaska sunca. 
Većinu naših stvari ostavili smo u Tenju pa su ruksaci jutros bili lagani, a s njima nekako i naš korak. Hodalo se brzo i lako i ubrzo smo stigli do Osijeka.
A prva stanica – pekara. 
Zaustavili smo se u Pekari Olimp, gdje nas je dočekao veliki izbor i odlična usluga. Nakon ranog ustajanja i prvih kilometara, sve je izgledalo još ukusnije. 
Kroz Osijek smo ovaj put prošli dosta brzo jer nas je čekao nasip prema Kopačkom ritu.
A taj nasip… 
Krivina za krivinom, a svaka izgleda isto.
Dođeš do jedne i pomisliš: „Sigurno smo već blizu.“
Iza nje – još jedna.
Pa još jedna.
Pa još jedna…
U međuvremenu je sunce dobro upeklo. 
Ravnica, malo hlada i dugačak put pred nama.
Ali korak po korak stigli smo do Kopačkog rita, jednog od najljepših i najvrjednijih močvarnih područja Hrvatske, svijeta vode, šuma, ptica i nevjerojatne prirode. 
A tamo su nas čekali Mirko i Marija Jukić. 
Mislili smo da ćemo samo sjesti u auto i vratiti se prema Osijeku.
Ali Mirko je imao drugi plan. 
Odvezli su nas najprije na ručak u Bistro kod Varge, a čim smo počeli izlaziti iz auta, Mirko nas je ozbiljno upozorio:
„Nemojte me sramotiti, ja plaćam ručak!“
Tu više nije bilo pregovora.
Za ručak – pravi slavonski čobanac. 
Tradicionalno jelo ovoga kraja, bogato, začinjeno i kuhano polako, baš kako treba.
A nakon današnjeg hodanja?
Ne znam je li ikada čobanac bio tako dobar.
Ukusan, topao, domaći… predobro nam je bilo.
Nakon ručka krenuli smo upoznati Osijek malo drugačije nego jutros, kada smo kroz njega samo brzo prošli.
Osijek nas je stvarno oduševio.
Grad na Dravi ima neku posebnu širinu i mir. Prošetali smo središtem, razgledali njegove znamenitosti i osjetili spoj starog i novog – prekrasnu arhitekturu, povijest, uređene ulice i trgove, a istovremeno jedan živ, topao slavonski grad.
Nakon Osijeka Mirko i Marija odveli su nas još dalje – u Aljmaš.
I drago mi je da jesu. 
Aljmaš, smješten uz Dunav, posebno je poznat po Svetištu Gospe od Utočišta. Crkva svojim neobičnim izgledom odmah privlači pogled, ali tek kada uđeš unutra osjetiš koliko je to posebno mjesto.
Mjesto molitve, nade i povratka.
Ušli smo u crkvu, zastali na trenutak i zahvalili za još jedan sigurno prijeđen dan našega puta.
I tako se naš četvrti dan polako priveo kraju.
Večeras smo ponovno kod Mirka i Marije, koji su nam otvorili vrata svoga doma.
Dvije noći pune priča, uspomena, smijeha, hrane, razgovora i sjećanja.
Došli smo zbog našeg projekta „Između dva doma“, želeći zabilježiti priču o Mirku i njegovom bratu Mići, o njihovom rodnom Podcetinu i životu koji su izgradili ovdje u Slavoniji.
A odlazimo bogatiji za mnogo više od jedne priče.
Upravo zbog ovakvih susreta i postoji ovaj naš projekt.
Jer dom nisu samo kuće i mjesta.
Dom su ljudi koji ti otvore vrata.
Ljudi koji te posjednu za svoj stol.
Ljudi koji pričaju do kasno u noć.
Ljudi zbog kojih se negdje, makar samo na dvije noći, osjećaš kao kod kuće.
Mirko i Marija, hvala vam od srca za dvije nezaboravne noći.
A sutra ujutro – ponovno ruksaci na leđa. 
Mirko nas vozi natrag do Kopačkog rita, točno na mjesto gdje smo danas završili hodanje, i odatle nastavljamo dalje.
