BARANJA: PUT KROZ TIŠINU, SUNCE I VINO 
Kopačevo – Podunavlje – Kozjak – Zmajevac
Neki dani na stazi ostanu zapamćeni po kilometrima.
Neki po ljudima.
A neki po osjećaju mjesta kroz koje prolaziš.
Današnji dan imao je pomalo od svega.
Jutros smo se oprostili od naših dragih domaćina Mirka i Marije Jukić. Bilo nam je zaista lijepo s njima. Ona jednostavna, iskrena gostoljubivost zbog koje se vrlo brzo prestaneš osjećati kao gost i počneš osjećati kao da si među svojima. Hvala vam na svemu što ste učinili za nas i na toplini kojom ste nas primili. 
Jutros nas je napustila i naša Katarina. Vratila se svojoj dječici koja je čekaju. Proveli smo zajedno nekoliko nezaboravnih dana i toliko lijepih trenutaka koje ćemo još dugo prepričavati. Posebno je kada netko ostavi svoj život i obaveze makar na nekoliko dana samo da bi bio uz tebe na jednom dijelu puta.
Hvala ti, Katarina. Nedostajala si nam već danas.
Krenuli smo vrlo rano. Mirko nas je odvezao do mjesta kod Kopačkog rita gdje smo jučer završili hodanje i tamo smo se s njim pozdravili.
Bilo je tek 5:30 ujutro.
Takvim ranim polascima uvijek se radujem. Zrak je svjež, glava bistra, noge odmorne, a svijet kao da još spava. I onda se polako pojavi sunce.
Izlasci sunca na stazi za mene su uvijek mali dar od Boga. 
Naša današnja Trail Angel Viktorija Alegić već je bila spremna pomoći. Uzela je naše teže stvari, stavila ih u auto i jedan dio puta nastavila hodati s nama.
Današnja Baranja pokazala nam je sasvim drugo lice Hrvatske.
Prvi dio staze vodio nas je po travnatom bedemu. Poslije je došlo dosta kilometara asfalta, ali cesta je bila ugodna, ravna i dobrim dijelom u hladu.
A oko nas – polja.
Kukuruz visok i snažan, a suncokreti ogromni. Činilo nam se da su ovdje i kukuruz i suncokret veći nego igdje gdje smo do sada prolazili. 
I onda – Viktorija.
Pojavila se s kavom i pola pekare! 
Na dugoj stazi čovjek vrlo brzo nauči koliko malo treba za veliku sreću. Hlad, kava, nešto iz pekare i prijatelj koji se pojavi baš kada treba – u tom trenutku to vrijedi više od bilo kakvog luksuza.
Viktorija, Hvala ti!
Kasnije se krajolik ponovno promijenio.
Sunce. Otvorena staza. Puno prašine.
Oko Sokolovca i Mirkovca primijetili smo koliko je zemlja suha. Kanali kojima smo prolazili potpuno su bez vode. Dok hodaš polako, kilometar po kilometar, primijetiš stvari koje iz automobila vjerojatno nikada ne bi zapazio.
A onda smo stigli u Zmajevac.
I Zmajevac me zaustavio.
Ne samo zbog svojih starih kuća, vinskih podruma i ulica koje kao da pričaju neku drugu priču, nego zbog njegove tišine.
Hodamo ulicama i ja se pitam:
Gdje su stanovnici ovih kuća?
Na koju su stranu svijeta otišli?
Kuće još stoje.
Stari krovovi još čuvaju svoj oblik.
Dvorišta, zidovi i prozori kao da nekoga čekaju.
A ljudi nema.
Možda me upravo zato Zmajevac toliko dirnuo. Jer naš projekt „Između dva doma“ govori upravo o ljudima koji su jednom zatvorili vrata svoje kuće i otišli nekamo daleko. Neki su se vratili. Neki nisu. A ponegdje je ostala kuća koja i danas čuva uspomenu na njih.
I onda, među tom starom baranjskom arhitekturom i vinskim ulicama, stigli smo do mjesta gdje se tradicija još uvijek čuva.
Dočekao nas je Ivan iz Vina Gerstmajer.
Spustili smo se u njihove vinske podrume ukopane duboko u zemlju. Tamo je sasvim drugi svijet – hladan zrak, miris zemlje, zidova, bačava i vina. I pomisliš koliko je generacija prije nas silazilo tim istim putem i čuvalo vino upravo ovdje.
Ivan nam je natočio čašu svojega vina.
A kad ga prvo pomirišeš, pa tek onda kušaš…
ima nešto gotovo sveto u tom trenutku.
U toj čaši nije samo vino.
Tu je zemlja Baranje, vinograd, sunce, godina rada, obiteljska tradicija i znanje koje se prenosi s generacije na generaciju.
I baš zato ovakva mjesta želimo upoznavati na našem putu – ne samo proći kroz Hrvatsku, nego upoznati ljude koji je čuvaju svojim rukama.
A Viktorija još nije bila gotova s nama. 
Ponovno je došla po nas i odvezla nas do vidikovca kod Batine.
Pogled – veličanstven.
Stojiš gore, gledaš preko Baranje i Dunava i shvatiš koliko je ova naša Hrvatska raznolika. Svaki dan drugačija. Svaki kraj ima svoj miris, svoj govor, svoju hranu, svoje ljude i svoju priču.
Dan smo završili ponovno kod Vina Gerstmajer, u lijepom društvu, uz večeru, razgovor i, naravno, čašu dobrog baranjskog vina.
Nakon prašine, sunca i kilometara – teško je zamisliti ljepši završetak dana.
Viktorija, od srca ti hvala što si danas bila naš Trail Angel.
Za prijevoz stvari, hodanje s nama, kavu, „pola pekare“, vožnju, društvo i sve one male stvari koje na ovakvom putu postanu velike.
I veliko hvala Ivanu i našim domaćinima iz Vina Gerstmajer na gostoprimstvu, vremenu koje ste nam posvetili i na tome što ste nam otvorili vrata jednog malog dijela baranjske vinske priče.
Večeras iz Zmajevca nosimo sa sobom još jednu misao:
Možda dom nije samo mjesto u kojem živimo.
Možda je dom i ono mjesto koje nas, čak i kada odemo daleko, nikada ne prestane čekati. 
Dan 5. Još jedan dio Hrvatske upoznat – polako, korak po korak.
A sutra – novi dan i novi kilometri. 
Rano ujutro ponovno stavljamo ruksake na leđa i nastavljamo iz Zmajevca prema Kotlini, Banovom Brdu, Stanovima i Belom Manastiru.
Nova mjesta, novi ljudi i, vjerujemo, nove priče koje tek čekaju da ih pronađemo.
Vidimo se negdje na stazi!
