Donja Voća – Ravna Gora – Lepoglava – Zlogonje
Jutros nas je naš Marko još prije 6 sati odvezao na stazu. 
Počeli smo hodati još po mraku. Kiša je već padala, a zbog teškog sivog neba kao da se ni danu nije žurilo svanuti. Navukli smo kabanice i krenuli.
I kiša nas danas više nije napuštala.
Mokro, blatnjavo i klizavo, ali ispočetka nam je išlo jako dobro. Brzo smo napredovali i ubrzo stigli do kapele sv. Vuka.
Pomislila sam – ma ovo ćemo mi danas na brzinu. Velikim dijelom hodamo po Ravnoj Gori.
E pa danas smo naučili nešto vrlo važno:
RAVNA GORA NIJE RAVNA! 
Usponi, spuštanja, blato, mokro lišće i klizanje, a na jednom dijelu uspon je bio toliko strm da smo doslovno puzali uzbrdo na koljenima.
Tu više nije bilo važno ni kako izgledaš, ni kojim stilom hodaš. Ruke, noge, koljena – koristiš sve što imaš, samo da se nekako popneš gore. 
A kad smo se konačno izvukli, samo smo se pogledali i nasmijali. Eto ti naše Ravne Gore!
I danas nas je priroda malo počastila. Uz put smo ubrali grožđe i jednu jabuku. 
Nije bilo onog obilja voća na koje smo se već pomalo navikli, ali nama je na stazi i jedna jabuka dovoljna da budemo zadovoljni.
Kad smo stigli do Filićevog doma, domar Srećko nas je počastio kavom i rakijom. Hvala mu od srca.
Vruća kava usred hladnog i kišnog dana – nema te kavane koja to može nadmašiti. A rakija je, pretpostavljam, bila da se osiguramo i iznutra.
Po završetku staze dočekali su nas Srećko Galinec i Nedjeljko Jurenec.
Mokri, blatnjavi i spremni skinuti sve sa sebe, prvo smo otišli kod Srećka i Alenke Galinec na tuširanje i presvlačenje. Mislim da nam dugo jedan topli tuš nije toliko dobro došao.
A onda – kod Nedjeljka i Ivane Jurenec, gdje nas je čekao pravi domaćinski, bogati ručak.
Janje s ražnja, pečena piletina, salate, prilozi, a za desert domaći Prosti kolač.
Nakon cjelodnevne kiše, Ravne Gore i našeg puzanja uzbrdo, možete zamisliti da nas nije trebalo dva puta zvati za stol.
Ali nije nas oduševila samo hrana.
Ručak je bio poslužen u njihovom podrumu, a taj prostor je stvarno nešto posebno. Bar je pravo malo umjetničko djelo, napravljen s toliko pažnje i detalja, a posebno su me privukla izrezbarena drvena vrata.
Gledaš ih i imaš osjećaj kao da ti sama pričaju neku svoju priču.
A ja, naravno, gdje god vidim priču – moram malo zastati.
Nedjeljko i Ivana, hvala vam od srca. Ne samo za bogat stol, nego za način na koji ste nas primili. Na ovom našem putu sve više shvaćamo da se gostoprimstvo ne mjeri samo količinom hrane na stolu, nego toplinom ljudi koji te za taj stol pozovu.
A danas smo imali i jedno i drugo – i stol pun svega i ljude puna srca.
I tu našem danu još nije bio kraj.
Zdravko Jakov pozvao nas je na Međunarodni festival čipke u Lepoglavi i na svečani domjenak.
Nakon jutarnjeg mraka, kiše, blata, šume i Ravne Gore, odjednom smo se našli okruženi jednom sasvim drugačijom ljepotom – lepoglavskom čipkom.
Lepoglavska čipka dio je velikog hrvatskog kulturnog blaga. Hrvatsko čipkarstvo nalazi se na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Gledaš te nježne niti i teško je vjerovati koliko strpljenja, znanja i ljubavi treba da iz njih nastane nešto tako posebno.
To nije samo čipka.
To je tradicija koja se prenosi s generacije na generaciju. To su ruke naših baka, majki i žena koje su znale sačuvati ono što su naslijedile i predati dalje.
I možda smo upravo zato danas osjećali da se Festival čipke tako lijepo uklapa u našu priču Između dva doma.
Jer i mi pokušavamo napraviti nešto slično.
Ne čuvamo niti čipke, nego niti ljudskih priča.
Priče onih koji su ostali.
Priče onih koji su otišli.
Priče njihove djece i unučadi.
I onu nevidljivu nit koja, bez obzira na kilometre, još uvijek povezuje Hrvatsku i njezino iseljeništvo. 
A danas smo na Festivalu imali i svoju malu ekipu.
Naše majice IZMEĐU DVA DOMA s ponosom su nosili Vesna, Alenka i Srećko.
Moram priznati, bilo ih je lijepo vidjeti među svim tim ljudima. Naša mala priča polako putuje Hrvatskom zajedno s nama.
Udruga žena Vidovec darovala nam je knjigu „Vidovečki gibanik“.
Hvala dragim ženama iz Udruge žena Vidovec na ovom posebnom daru. Knjiga će s nama pronaći put sve do Australije i biti još jedna uspomena na ljude i krajeve koje nam je donijelo ovo hodanje.
Takav poklon za nas ima posebno značenje. Recepti i tradicionalna jela nisu samo hrana – u njima su sačuvani običaji, mirisi djetinjstva, obiteljski stolovi i uspomene koje ljudi nose sa sobom kada napuste domovinu.
Možda ćemo jednoga dana upravo u Australiji otvoriti tu knjigu, napraviti Vidovečki gibanik i ponovno se vratiti u ovaj današnji dan u Lepoglavi.
Večeras spavamo kod Srećka i Alenke Galinec u Zlogonju.
Srećko je s nama podijelio i svoju životnu priču jer i on na svoj način živi između dva doma. Radi u Austriji, a svojoj kući u Zlogonje vraća se svaki tjedan.
Njegovu ćemo priču ispričati posebno.
Kad sada pogledam današnji dan – krenuli smo prije svitanja po kiši, klizali se po blatu, puzali uz Ravnu Goru, pili vruću kavu u Filićevom domu, sjeli za bogati stol dobrih ljudi, upoznali ljepotu lepoglavske čipke i završili dan u toplini doma ljudi koji su nam otvorili svoja vrata.
Kako sve to stane u samo jedan dan?
Ne znam.
Ali upravo zbog takvih dana volimo ovu stazu.
Nikada ne znaš što te čeka iza sljedećeg brda, u sljedećem selu ili iza nečijih otvorenih vrata.
Mi samo hodamo – a staza nam donosi ljude i njihove priče.
IZMEĐU DVA DOMA
Povezujući priče između Hrvatske i iseljeništva.
