Danas – slobodan dan! 
Planirali smo ga upravo ovdje jer smo došli najbliže svojima. Nakon 39 dana hodanja, danas nije bilo kilometara, uspona ni spuštanja. Bio je to dan za obitelj, odmor, domaću hranu, razgovore i ono najvažnije – biti sa svojima. 
Dan smo proveli u Strmačkoj, Cetingradu, u kraju koji za nas nije samo mjesto na karti. Ovdje su moji korijeni, naši ljudi i naše uspomene. Ovdje smo svoji.
Iskoristili smo priliku i malo prepakirali ruksake. 
Ljetna roba polako izlazi, a zimska ulazi. Jutra su sada već osjetno hladnija, a pred nama je Gorski kotar, gdje nas sigurno čekaju još niže temperature. Vrijeme je da se pripremimo za jedan drugačiji dio naše staze. 
A danas su uz nas cijeli dan bili moj brat Mile i njegova Anka.
Tko poznaje Milu i Ankicu, zna koliko su vrijedni, radišni i gostoljubivi ljudi. Doručak i ručak – svega domaćega, pripremljenog njihovim rukama i od srca. Ali nije stvar samo u punom stolu. Najviše vrijedi onaj osjećaj da si došao svojima.
Mi se volimo, poštujemo i držimo jedni do drugih. I na to sam neizmjerno ponosna.
Mile i Ankice, hvala vam za sve što jeste i za sve što činite za nas. Volimo vas i ponosni smo na vas.
Danas smo otišli i u goste kod Mace i Nikole Matić u Grabarsku, a tamo nas je ponovno dočekala prava gozba!
Stol pun svega, ali još važnije – kuća puna topline, razgovora i dobrodošlice. Takvo gostoprimstvo se ne zaboravlja.
Maco i Nikola, od srca vam hvala na prekrasnom dočeku, bogatoj trpezi i vremenu koje ste odvojili za nas. Bilo nam je zaista lijepo biti s vama.
A večeras – još malo druženja. Jer kad si sa svojima, nikad nije dosta. Vrijeme tada nekako najbrže prolazi.
Ovaj dan odmora dao je predah našim nogama, ali još više napunio srce i dušu.
Sutra ponovno stavljamo ruksake na leđa.
Vraćamo se tamo gdje smo stali – u Bosiljevo, a plan nam je sutra doći do Vrbovskog.
Odmorili smo. Presložili ruksake. Zagrlili svoje.
Sutra idemo dalje.
Korak po korak.
Priča po priča.
Između dva doma. 
